"Stariji su pričali svoje dogodovštine, pa i one vezane za njihove Ramazane, kako je to nekad išlo. Ženskać je kao i muško vazda visilo po džamiji ili dosadašnjim mejtafima, pa onda poslije ikindije zavrni rukave i opleti.
Grah je već oko podne na šparetu, a poslije ikindije (najljepše u zimsko vrijeme) sterala se sofra pa po 3 ili 4 pite. Neke za iftara, a neke za sehura. Bilo je tu krompiruše sa lukom, pite sa kuhanim jajima, smotane pite, pite sa sirom, pite sa kupusom, neke pite sa rižom, pečene pite s jajima, pite sa kuhanim krompirima, pite sa sušenim drobom, ćufti,...
Bome tad frižidera nije toliko ni bilo, ko što nije bilo ni ovoliko stvari.
Nekad iz trapa izvadi kurabe, pa onako kuhana zamiriše po cijeloj kući, a od slatkog nekad pita od domaćih jabuka, šehrija, đuzlema, baklava, lutma, hurmice, paluza, pilava, šarca, lutme sa pudingom, med od šećera sa kiselom masancom. Nije da nije bilo, ali sve domaće. Niti se mjerio šećer, niti se mjerio tlak. Nije se niko sekirao, a u svakoj piti plivalo je ulje. Rekli bi stariji; samo udri i ne boj se gladi, jer nema jesti kad ti hoćeš. Jedino da namažeš šećera na kruh i poliješ ga vodom.
Pa dok se žensko pozabavi oko iftara, muško je najviše bilo oko ovaca i krava u štali, daj prostri komše, otave, šušnja ili bujade, napoji, pomuzi, jednom riječju nahalati konak, a vani mećava dere i dere.
Malo struje ima, pa je nema, nema televizije ili je negdje pod ključem. I malo pred iftar otac pošalje nekoga iz kuće da ide vidjeti svijetli li sa munare, pa obavezno sačekaj dok sauče sve hodže koje čuješ.
Na sofri grah, ljute feferone, koje je tad samo otac i mati smio jesti, poneki luk, domaći kruh, bungur, kiseli kupus, čorba,...A sve domaće. Slatko se malo kad serviralo poslije iftara, jer uglavnom je bilo rezervisano za sehur, pa ako ko uspije načeti tepsiju, e onda se moglo probati, jer ako mati bude galamila, svi su uzeli pomalo?
Popije se još kafa samljana na mlinu, a zadnje akšam pred samu jaciju i pravac u džamiju na teraviju. Ujutro se nije dizalo iz postelja ili dušeka, dok mati ne bi zovnula, jer nema fajde tako rano, a samo trahanu treba skuhati i gotov sehur. Pucketa vatra, dok se lojna svijeća polako gubi u onim pepeljarama. Neko od djece ustane eto najviše što je željno slatkog, ne zbog toga što će postiti, pa dok se ustane, oni su na puzanju i sankanju.
Sve je nekako bilo ljepše.
Jedna sofra, jedna familija. A danas tri sprata, tri snahe i tri špareta. Svako sebi.
Danas se svega ima, ali se u mnoštvu tog dobra, izgubila vrijednost pravog domaćina, čije bi prste zahvalni postač doslovice polizao i za iftar i za sehur."
Tekst: E. EMINIĆ
