Kad god je mogao, Ramiz je odlazio u šumu, na brdo Kamenica, u istočnoj Bosni i Hercegovini. Obično nekoliko puta sedmično. Tamo gdje je u julskim danima 1995. i sam preživio genocid. Na svom malom traktoru sa prikolicom prelazio bi dva-tri kilometra. U šumi bi uzeo granu i uklonio lišće sa dijela zemlje koji je izabrao za taj dan. Polako, sistematski i sa pogledom koji su forenzički antropolozi opisali kao izuzetno oštar.
Skoro uvijek bi pronašao predmete koji su pripadali ubijenima. Često i ljudske kosti. Mogao je nepogrešivo da ih razlikuje od životinjskih. I znao je kojem dijelu tijela pripadaju, iako nikada nije pročitao knjigu iz anatomije.
Prema kostima se odnosio dostojanstveno. Pažljivo bi ih vratio tamo gdje ih je pronašao, a zatim pozvao istražitelje i patologe da dođu. Za njih je Ramiz bio pravi fenomen.
Za kostima je tragao skoro dvije decenije. Najprije je tražio kosti oca i dva brata. Nije ih pronašao. Njihovi posmrtni ostaci kasnije su identifikovani u masovnim grobnicama mnogo dalje. No, Ramiz nije prestajao da traži.
"Možda mi je Bog dao ovaj zadatak", rekao bi ponekad.
Pronašao je posmrtne ostatke više od 300 ubijenih ljudi. U Bosni i Hercegovini je bio poznat. Nijedan drugi pojedinac nije pronašao ni blizu toliko posmrtnih ostataka ubijenih u ratu.
I sam preživio genocid
Bio je zemljoradnik i sa porodicom je živio u kući na planini u istočnoj Bosni, oko 15 kilometara vazdušne linije od Srebrenice. Tamo je i odrastao. Tokom rata, sa porodicom je bio primoran da bježi u Srebrenicu koju su Ujedinjene nacije proglasile zaštićenom zonom. Kada je u julu 1995. godine Srebrenicu zauzela Vojska Republike Srpske (VRS) pod komandom Ratka Mladića, koji je kasnije osuđen kao ratni zločinac, Ramiz je bio među hiljadama muškaraca koji su krenuli u ono što se naziva Srebrenički marš smrti da bi spasili svoje živote i stigli na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH).
Kolona je u jutro 12. jula 1995. godine na brdu Kamenica, nedaleko od Nukićeve kuće, upala u zasjedu. Stotine ljudi su ubijeni u granatiranju i raketiranju. Ramiz je preživio. Probijao se kroz minirano i opkoljeno područje, ponekad sam, ponekad u manjim grupama, sve dok nije stigao na oslobođenu teritoriju u blizini Tuzle.
"Nešto što dolazi iz mog srca"
Ramiz i njegova porodica 2002. vratili su se u svoju potpuno uništenu kuću. Tada je počela njegova potraga. Kada bi ga pitali za motive i kako je mogao da podnese da živi toliko blizu mjesta genocida, jednostavno bi odgovorio: "U početku sam želio da pronađem oca i braću. Pošto ih nisam pronašao, pomislio sam da bih mogao drugim porodicama da pomognem da pronađu svoje voljene. Kada tražim, to je veoma teško, jer svaki put iznova vidim te užasne slike, No, moram i želim da tražim. To je nešto što dolazi iz mog srca".
Ramiz je potragu vidio kao doprinos protiv negiranja genocida. Haški sud je prije mnogo godina utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid. Ipak, rukovodstva Republike Srpske i Srbije sistematski relativiziraju ili potpuno negiraju genocid. Posljednjih godina sve otvorenije i agresivnije. Uobičajeni narativ je da su većina žrtava Srebrenice bili vojnici koji su poginuli u borbi, kao i da je bilo mnogo samoubistava. Osim toga, tvrde i da nije tačno da je ubijeno više od 8.000 ljudi.
Ramiz je stoički podnosio negiranje genocida, bez bijesa i mržnje, ali je sa velikom upornošću nastavio da traga za posmrtnim ostacima ubijenih, svjestan da je svaki komad kosti dodatni nepobitan dokaz genocida. Sa porodicom je živio veoma skromno. Uzgajao je ovce i bavio se poljoprivredom, a skoro svaki slobodan trenutak je provodio u potrazi za kostima ubijenih. Posjećivali su ga brojni domaći i strani novinari, ali domaći političari nisu dolazili.
Bez pomoći i priznanja
Kako piše Deutsche Welle (DW), u Bosni i Hercegovini je sjećanje na genocid u Srebrenici jedan od najvažnijih elemenata nacionalnog identiteta. Međutim, preživjeli do danas nisu dobili gotovo nikakvu dostojnu podršku. Ni Ramiz Nukić. Iako je njegova uloga u identifikaciji stotina ubijenih bila toliko velika, nikada nije dobio novac ili drugu materijalnu pomoć za svoju potragu. Isto tako ni zvanično priznanje, iako je zaslužio najviša državna priznanja i ordenje.
Kada bi ga o tome pitali, nije znao da odgovori, kao da nikada nije ni razmišljao o nekom priznanju. Bilo mu je važno da nastavi tražiti što je moguće duže.
"Tražit ću dok sam živ", govorio je. I održao je riječ. Ramiz Nukić je preminuo u 8. novembra nakon kratke i teške bolesti, u 63. godini.
