Na fotografiji je Anita Čaušević, mama sina Faruka sa poremećajem psihomotornog razvoja i novopečena Community Managerica
"Ne odustaj nikad od sebe” - mnogo puta čujemo neku od ovakvih rečenica i pomislimo: lakše ih je pročitati nego primijeniti. Nekad nam potaknu strah ili nas bace u očaj, sa pitanjima: -Da li sam odustala od sebe? -Ako jesam, da li imam snage da se uzdignem? -Da li imam snage da skupim hrabrosti, pogledam se u ogledalo i kažem: Ti si bitna! Ti to možeš! Ne daj sebi da odeš od sebe! Nije taj put uzdizanja jednostavan. Ne može biti! I propadanje je išlo postepeno - nesvjesno si zatvorila sve prozore, navukla zastore da niko ne može da vidi šta je na tebi i u tebi. Nekako si mislila da ti je tu, u kući bez nepotrebnih pogleda, nepotrebnih osjećaja sigurnije. Ali, nije!
U toj kući zavlada samoća. Zavlada strah. Zavlada nepovjerenje. Ljubav se sakrije. A ne može se bez ljubavi: bez ljubavi za životom, za dodirom, zagrljajem, razgovorom. Ne može se bez ljubavi prema sebi i svemu onom što imaš u sebi. Ne bih o ovom pisala kad ne bih znala... makar nešto. Barem jednom je svako od nas bio u toj "kući" straha i nepovjerenja. Bila sam i ja, sa svojim životnim izazovom, neizvijesnom budućnosti i strahom za svoje dijete.
Navukla sam zastore ne dopuštajući da zaboli nešto više od one boli koju sam već imala. Ali jednom, prolazeći pored ogledala, ugledala sam sebe. Zaista ugledala… i jedva se prepoznala. Sebi sam bila nepoznata. Znate li taj osjećaj?
I krenula sam polako. Stidljivo smaknula zastore dopuštajući SEBI, dopuštajući DRUGIMA da mi govore, da me usmjeravaju. Da čujem sebe, ali i njih. Shvatila sam da moja promjena kreće od mene, ali isto tako da je podrška drugih itekako bitna. Putovala sam sama tim mojim putem čitavu deceniju. I onda, kao Alisa u zemlji čudesa, dolutala do još jedne kuće koja je obasjala moj put. Došla sam do NAHLE!
Do sigurne kuće koja mi je pružila dodatne alate za moje samopouzdanje, za sve ono što mi je govorilo da nikad ne odustajem od sebe. U Nahlu sam krenula na kurs šivenja. Moj prvi cilj bio je socijalizacija, druženje i rad na sebi. Poslije dolazi niz kurseva i upoznavanja sa ŽENOM u pravom smislu te riječi.
Kada si okružen divnim ljudima koji ti govore da imaš nešto u sebi i da ti možeš zablistati, onda svijet postaje mnogo divnije mjesto. Osvijestila sam da svaka žena posjeduje biser koji čeka da iziđe van. I mene su podsjetile druge žene, i kupile me za cijeli život - da mislim o njima i svemu onom što su sa mnom podijelile. Obuka za Community Managericu donijela mi je više od certifikata. Jer, rad na sebi uvijek donosi mnogo više od običnog papira. Donijela mi dodatnu vjeru u sebe. Vjeru u život.
Srušila sam predrasudu da je u četrdeset i trećoj moj put napretka završen. Želja da učim i hrabrost da upišem obuku o kojoj nisam znala ništa - donijeli su mi poznanstvo s divnim, jakim, uspješnim i kreativnim ženama: ženama koje mogu da vladaju svijetom!
Kao mama koja je zbog potreba svog djeteta ostala sa svojim sinom i odrekla se svega onog što jedan tipičan životni ciklus donosi – dala sam sebi konačno priliku i dobila motivaciju da nastavim sa svojom misijom rušenja predrasuda i implementaciju inkluzije u pravom smislu te riječi. Dobila sam sve ono što nijedan roditelj sa sličnim izazovom nije dobio od države i sistema: čvrsti stub vjere u sebe, kako bih zaštitila svoje dijete i svoju porodicu!
Takvu podršku pamtit ću cijeli život!
Ako se osjećaš usamljeno, izgubljeno i napušteno, kreni na put da pronađeš sebe. Kreni hrabro. Ono što tražiš – pronaći će tebe. Naići ćeš na divne duše koje će te uhvatiti za ruku i pomoći ti da se vratiš sebi -zbog sebe.
Piše: Anita Čaušević, mama sina Faruka sa poremećajem psihomotornog razvoja i novopečena Community Managerica
