Ermin Cuco Karić, aktivista i humanista iz Sanskog Mosta, često dijeli priče i doživljaje koje iskusi svojim humanitarnim radom.
Tako je nedavno na svom FB profilu podijelio bolnu priču jedne žene, koja se nakon dugog pokušaja liječenja u Turskoj odlučila vratiti kući, te provesti vrijeme sa svojom porodicom.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:
Kad sam krenuo sa humanitarnim radom nisam očekivao mnoge stvari, dok nisam u tome bio.
Razmišljam već da dugo napišem jednu knjigu, koja bi opisala sav bol, tugu naših ljudi bolesnih sa kojima sam proveo vrijeme na liječenju van naše Bosne i Hercegovine!
Priča ima dosta kad čovjek uzme da bira koju će nekad ne znaš sam koja je teža, emotivnija, bolnija ali ovu priču nekako sam ipak odvojio od svih a to je priča naše Senide Redžepi!
Boraveći u Istanbulu u hotelu, ležeći, razmišljajući o pacijentima koje sam doveo dođe mi jedna poruka, bilo je kasno.
"Eselamu Alekum Ermine, pratim tvoj rad i vidim da pomažeš ljudima liječenjem u Turskoj.
Vidim da ste trenutno u turskoj pa bih vas zamolio iz dubine duše, imam ženu, 29 godina, kojoj je prije 6 mjeseci ustanovljeno da ima tumor na jetri. Imala je 2 operacije, prvo debelo crijevo kada je i ustanovljeno da ima tumor onda uklanjanje jajnika.
Čitali smo svakake metode, bila je na hemo terapijama koje nisu imale dejstvo nikakvo.
Pa su nam rekli da postoji metoda ubijanje čestica tumora čistim alkoholom i tu smo se bili uhvatili za slamku nade jer doktor koji je to radio, radio je u Tuzli, nažalost i on je otišao za Njemačku.
Pa me zanima da li postoji u Turskoj šta slično da se može liječiti.
I sam znaš naše zdravstvo, imala je 2 operacije kritične po život gdje su je iz prve operacije vadili tako reći iz mrtvih jer je bilo došlo do pucanja debelog crijeva i tu zahvaljujući doktoru koji je vodio operaciju, opstala je.
Druga operacija jajnici su stradali jer je bilo previše naraslo.
Poslije te druge operacije primila je jednu terapiju, da bi poslije ustanovili da nisu imale dejstvo.
Eh, sad kao i obično, kod nas doktori bježe, jer ima nekih promjena što je pokazala magnetna.
Javljam ti se u nadi da ima neko rješenje u Turskoj, jer ja više ni sam ne znam šta i kako, ne tražim finansijsku pomoć jer hvala Allahu živim normalnim životom kojim se borim za nju.
Zanima me postoji li ikakva mogućnost, neka vrsta liječenja, transplatacija, ako išta postoji da se može provjeriti, jer ja sam spreman pola svoje jetre donirati ako postoji neka mogućnost.
Ovo te moli jedan mlad i očajan čovjek koji je spreman na svaku mogućnost samo ako postoji."
Kad sam dobio ovu poruku i ušao na njegov FB profil, vidio fotografije Semira i njegove Senide, odmah sam reagirao. Nešto je jako bilo u tom momentu da sam sam sebi rekao Erminu sutra odmah za Zvornik!
Kad sam došao u Zvornik u njihovu porodičnu kuću, vidio sam jednu mladu, zavijenu osobu. Djelovala je mladoliko, niskog rasta kao djevojčica, ali se moglo vidjeti iscrpljeno.
Prije snimanja videozapisa smo pričali i kaže da joj je teško da se snima na kameru, i na kraju nekako sam je nagovorio.
Za kratko vrijeme se skupio jedan veći iznos novčanih sredstava što nas je sve iznenadilo, koja je reakcija bila naših dobrih ljudi!
Poslije par dana Senida je krenula ka Turskoj, otišla za Tursku sa Adelom, odmah su počeli snimci, pretrage, svi smo bili sretni što je otišla gore.
Ne znam da li je ikad veće interesovanje za njeno liječenje bilo kao za nju, poslije toga kreću njena iskušenja, kemoterapije, medikamenti, šta sve ne, i tako par mjeseci prođe, njeno stanje se uspjelo stabilizirati.
Bilo je tu svašta, čas dobro čas loše, i tako, ali to sićušno, nevino biće se opiralo toj opakoj bolesti.
Uz nju je uvijek bio njen Semir, kad god bi Semir otišao ona bi pričala o njemu, sikirala se više za njega a zaboravila svoju bol, malo pa moj Semir ovo, pa moj Semir ono... Tolika ljubav jedno prema drugom odavno ne vidjeh!
Da ne bih puno pisao o detaljima, a o tome ću u svojoj biografiji, knjizi, opisati za svakoga pacijenta posebno.
Nedugo zatim negdje oko 20- tak dana njezino se stanje pogoršalo, infekcija je bila najveći krivac u svemu, metastaze su se nekako dovodile u red, al' infekcija teško.
Nikad neću zaboraviti dvije noći koje sam proveo sa njom, gledajući je u krevetu da tako sitno, nevino, dobro biće odolijeva izazovima i patnjama ne vidjeh nigdje!
Prilikom boravka prve noći, bilo je negdje oko 02:00 sati kad su krenuli bolovi, temperatura, medicinske sestre su se mijenjale svakih, čini mi se, 10 minuta oko nje. Samo sam vidio kako se stavljaju na desetine medikamenata za bolove, krv joj vade ali nažalost njeno krhko tijelo, njene ruke su već polako oslabile, nema gdje da se nađe vena, po sat, dva se traži ona u bolovima...
Kad nisu joj našli u ruci vene, krenuli su na nogama, nisam nikad to doživio da toliku bol ona ima, pronađoše u nozi jedva venu, ona sva iscrpljena u bolovima dovi, moli dragog Allaha da joj olakša u nekim momentima, kaže ne mogu više ovo izdržati.
Oprostite pišem a suze mi idu, emocije me uzimaju ali ipak hoću da napišem još koju rečenicu kroz koje je iskušenje prolazila.
Temperatura nastavlja da bude sve jača, ustanem, nađem maramice pokvasim ih hladnom vodom i stavim na njeno čelo. U tom momentu otvara oči i taj njen iscrpljujući pogled nikad neću zaboraviti, tako čitavu noć do ujutro kad se malo temperatura pusti.
Čovjek nikad ne zna kolika je noć kad je bolestan i bori se. Nekako sam uspio tu noć provesti bez spavanja, ali su me čekali drugi pacijenti.
Dok sam taj dan proveo sa drugim pacijentima po bolnici eto opet akšam, ezani se čuju a ja sav nekako iscrpljen, odoh do hotela da se malo osvježim i opet nazad kod naše Senide.
Druga noć još teža, sjedim suze idu, gledam je kao svoje dijete, pitam se šta je ona kome skrivila, zašto je na tolikom iskušenju i gledam da li ona diše.
Ustanem u više navrata kraj kreveta, stavim joj mokru maramu na čelo, ona otvori svoj pogled koji je toliko iscrpljujući da čovjek ne može da vjeruje koliku snagu ima ovo krhko nevino biće.
Pitam je: "Sine, treba li ti šta?" -Ne treba, Allahova je odredba šta će biti sa mnom.
Pa upita: "Je li stigao moj Semir i moji roditelji?", rekoh sutra su tu, ne sikiraj se. U tom momentu joj se zatvoriše oči od bolova i umora.
Ta noć mi je ostala u posebnom sjećanju, nikad ih neću zaboraviti i često razmišljam šta znači biti zdrav insan, nekad to ne znamo cijeniti.
I sutradan dolaze njezini roditelji i njen Semir, noć prije mi veli ja sam pričala sa svojima ako ne stignu ja sam im tražila da se halalimo. Samo sam ustao, gledao sam negdje da nađem neko mjesto u hodniku, liftu da se isplačem, ali ono glasno iz duše, na šta je ona sve mislila te noći...
Dolazak njenih malo je podigao iz kreveta, njeni su joj donijeli naše Bosanske hrane, ustala je, malo jela i sva sretna što su bili uz nju, jer je osjetila neku sigurnost.
Pošto je moj odlazak bio blizu, ja sam svaki dan provodio sa njima, ostali su oni dalje..
Nažalost njeno stanje je bilo sve lošije, svaki dan smo bili u kontaktu, i jučer mi je Semir rekao da je izrazila želju,željela je da joj se ispuni da se vrati kući..
Naravno oni su to ispunili, cijeli tim bolnice, prevodioci Medipol koji su bili uz nju su je ispratili, i u ovom momentu kad pišem javlja mi se Semir kaže da su trenutno kroz Bugarsku prolaze.
Dragi moji dobri ljudi,mislio sam malo da napišem,ali eto napisah ja dosta, ali mogao bih jedan roman samo da napišem o našoj sestri Senidi Redžepi. Jednom insanu, čistom, nevinom, sva u vjeri, toliko neiskvareno i na kraju zaboravih da napišem, kad se jedan dan malo oporavila tražila je da je snimim da se svima vama zahvalim, i samo me pitala da nema kakvog duga ili bilo šta. Rekao sam joj: "Sine, kćeri ne sikiraj se, ti nisi dužna nikome MI SMO TEBI DUŽNI što nismo mogli više dati!"
Završiću ovaj tekst, emotivno, teško brišuči suze koje su slane i slanije od Jadranskog mora!
Molimo Uzvišenog Allaha da joj olakša iskušenje i da joj se ispuni njena želja da dođe svojoj kući!
Na kraju želja Senidinog muža Semira je da samo uža familija bude uz nju u ovim teškim trenucima!
