Alen Hadžić iz Bosanske Otoke glavni je inicijator akcije “Srce za Krajinu” tokom koje je prikupljeno 50.000 eura za koje je kupljena ogromna količina medicinske opreme za vrijeme pandemije koronavirusa.
Akciju je pokrenula grupa mladih entuzijasta iz Krajine koji žive i rade u inozemstvu. Nevjerovatno, ali je ovim krajiškim humanitarcima na kraju još i ostalo novca, iako su se striktno vodili potrebama koje su izrazile zdravstvene ustanove u Unsko-sanskom kantonu. Hadžić je po zanimanju inžinjer, a već sedam godina živi i radi u Beču, a u razgovoru za naš portal osvrnuo se na samu akciju, ali i odnos vlasti u Sarajevu prema Krajini.
Kako ste došli na ideju prikupljanja sredstava i dostavljanja opreme na područje Krajine?
– Iako je riječ o humanitarnoj akciji, moram biti iskren i reci da je cijela ova priča ustvari krenula kao svoje vrstan bunt i otpor prema određenim događajima koje su se dešavale zadnjih desetak godina na području USK i koje sve nas Krajišnike vec jako dugo potresaju. Koliko god to nevjerovatno zvučalo, u Krajini se razvio snažan kolektivni osjećaj da mi za vlast u Sarajevu ne postojimo, da smo mi u neku ruku vec otpisani i da ako bilo šta krene po zlu, vlasti će nas izignorisati i ostaviti na cjedilu.
Na koja to dešavanja mislite konkretno?
– Toliko je primjera da ja ustvari ne znam odakle bih krenuo,ali naveo bih one najpoznatnije:
Centralna vlast tri godine prstom nije mrdnula da se riješi problem migranata u Krajini. Život u Bihaću i Velikoj Kladuši je totalno blokiran a to nikog ne zanima.
U posljednjih pet godina, polovina Krajine se iselila. Ja se ne sjećam da sam ikad pročitao bar jednu izjavu nekog lidera na tu temu. Mi smo demografski nestali, a niko se nije udostojio da dođe i pita šta se dešava i može li se kako pomoći. Prošle godine je donesena odluka o zatvaranju 39 osnovnih škola. Treba li šta dodati?
Kantonalna bolnica je djelomično izgorjela prije sedam godina. U svakoj normalnoj državi, došao bi premijer ili neki drugi visoko rangirani politicar i rekao: “Kantonalna bolnica “Dr. Irfan Ljubijankić”, kao jedina takva u ovom dijelu države je naš nacionalni interes i bit će obnovljena u najkraćem mogućem roku. Umjesto toga, bolnica je obnovljena tek prije par sedmica zahvaljući sredstvima američke ambasade.Od rata do danas, Krajina je dobila 0 kilometara autoputa i brzih cesta. Što se tiče aerodroma mislim da zasad imamo samo maketu.
Sve je to kod nas razvilo strašan osjećaj odbačenosti, nepripadnosti ali i revolta. Taj maćehinski odnos vlasti u Sarajevu prema Krajini je oblikovao svijest mnogih mladih ljudi (posebno onih koji su napustili državu) I na neki način vratio nas prema onom nasem iskonskom krajiškom načinu razmišljanja i djelovanja, a to je da ako se desi neki problem bićemo prepušteni sami sebi, a pomoć nećemo čekati jer ona neće doći. Ovo naravno ni u kojem slucaju nije bunt protiv drzave ili naseg naroda vec isključivo protiv onih koji jesu vlast. Da je premijer Novalić i u u jednom trenutku donirao domovima zdravlja I bolnicama neka simbolična sredstva po recimo 100 hiljada maraka (a to jeste simbolično kad se vidi na kakve su gluposti potrošili desetine miliona) mi ne bismo ni pokretali cijelu ovu akciju.
Da li je postojao neki trenutak koji biste označili kao ključan poslije kojeg ste odlučili reagovati?
– Kada je krenula cijela priča u vezi sa koronavirusom moji prijatelji i ja smo imali jasnu pretpostavku da će vlast u Sarajevu i ovaj put ostaviti Krajinu na cjedilu. Onog trenutka kada je Federalna vlada odlučila da 30 miliona KM podijeli na samo 3 univerzitetska centra ignorišući ostatak države, mi smo znali da ne možemo više čekati ni minute i da moramo angažovati cijelu krajišku dijasporu i sve svoje potencijale.
Fotografirana kupovina opreme od donacija.
Da li ste taj novac trošili samo na zaštitnu opremu ili ste kupovali i neke kompleksnije stvari kao što su respiratori?
– Iskreno rečeno, u početku, mi nismo znali šta konkretno želimo jer smo imali jako limitirano znanje o cijeloj problematici. Osim toga, čini mi se da ni sami ljekari na terenu nisu bili sigurni u kojem pravcu bi mi trebali djelovati. Prvih 15-ak dana bili smo opsjednuti idejom da nabavimo respiratore. Mislim da niko u Evropi nije u tako kratkom periodu toliko toga pročitao i istražio na tu temu kao mi. Istražili smo sve opcije od Evrope i Amerike pa do Azije.
Najveću pomoć u cijeloj toj priči smo imali od nasih krajiških ljekara koji trenutno rade i žive u Hamburgu I Houstonu (SAD). Oni su nas od samog početka usmjeravali da ne napravimo grešku kakva se desila Federalnoj upravi civilne zaštite (FUCZ). Savjeti su bili: ne kupovati transportne respiratore, jer to ne može pomoći nikom, ne kupovati od nepoznatih proizvođača koje onda u Bosni nema ko da servisira, ne trošiti previše novca na te aparate jer je važnije zaštiti anesteziologe nego imati respirator itd.
Na kraju smo u saradnji sa Kantonalnom bolnicom “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću odlučili da kupimo samo jedan respirator u Beču.
Rijec je o polovnom Dräger anesteziološkom aparatu, ali smo se pobrinuli da u Beču prođe sva moguća testiranja da bi bili sigurni da je aparat ispravan i da se moze koristiti.
Važno je reći da ni ovaj aparat nije idealan za Covid-19 pacijente, jer je prije svega namijenjen za operativne zahvate no mi smo se ugaslasili sa osobljem KB u Bihacu da bi ovaj aparat mogao da spašava živote u situacijama kada su svi drugi respiratori zauzeti, a desi se neki nesretni slučaj gdje je neophodno operirati zivotno-ugrozenog pacijenta. U toj situaciji ne bi morali odlučivati kome život spašavati, pacijentu oboljelom od koronavirusa ili pacijentu koji je povrijeđen u recimo saobraćajnoj nesreći.
Sama tema i nabavka respiratora je bila veoma mučna I kompleksna I oduzela nam je mnogo energije (posebno u okolnostima kakve su bile gdje mi ustvari nismo mogli ni da putujemo po Evropi) pa smo se poslije ove operacije odlučili ipak samo fokusirati na zaštitnu opremu. To je ipak vec bio period kada je bilo jasno da ce EU donirati određene količine aparata, a i da će bihaćka Kantonalna bolnica u saradnji sa Vladom USK nabaviti onoliko koliko bude mogla.
Gdje ste kupovali zaštitnu opremu i koliko ju je bilo teško nabaviti?
– Od samog početka ovog našeg projekta, imali smo tri pravila, a to je da sva oprema koju kupimo mora da bude vrhunskog kvaliteta, da se moraju slijediti smjernice Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i da sve moramo raditi u skladu sa strukom. Takvu opremu je naravno teško nabaviti u Bosni, ali ipak smo uspjeli nešto pronaći. Naša prva nabavka su bila zaštitna višekratna odijela od jedne naše poznate kompanije. Riječ je o odijelima od poliestera koja su po definiciji hidrofobna (ne propustaju vodu a samim tim ni kapljice oboljelih od korone). U vije odvojene kupovine, nabavili smo 820 odijela.
Kasnije nam se u akciji nabavke zaštitnih odijela priključio i sindikat zdravstvenih radnika USK na čelu sa dr. Amirom Rekicem te Kantonalna uprava civilne zastite.
Količine koje su nabavljene su sigurno dovoljne za sve potrebe domova zdravlja kao i kantonalne bolnice. Osim odijela, u tom periodu, u suradnji sa Pomozi.ba podijeli smo 10.000 hirurških maski i manje-više iscrpili sve mogućnosti koje je BiH nudila.
Nakon toga smo krenuli u pravu avanturu kupovine po cijeloj Evropi. Naš prvi manji projekat je bio da se obezbijedi Odjel intenzivne njege u Kantonalnoj bolnici u Bihacu. Smatrali smo da ljudi koji direktno rade sa oboljelim pacijentima moraju da imaju najbolju moguću zastitu, jer ako se oni razbole, onda nam ni svi respiratori ovog svijeta neće pomoći. Zbog toga smo nabavili FFP3 Sundström maske iz Švedske koje su standard među tamošnjim ljekarima. Samo maske s oznakom FFP3 su sigurna zaštita od koronavirusa, sve ispod toga ne štiti u dovoljnoj mjeri te se zbog toga i dešavaju incidenti kakve smo mogli vidjeti u pojedinim zdravstvenim ustanovama u BiH.
Nakon sto smo vidjeli da je ovaj projekat sa “intenzivnom” dobro prošao i nakon sto smo dobili dobar feedback sa terena, odlucili smo da pokrijemo i ostatak Kantonalne bolnice te sve domove zdravlja na području USK. U vrlo kratkom roku nabavili smo stotinjak Sundström maski, ali i još kvalitetnijih full-face Naturkautschuk maski iz Njemačke. One u prosjeku, zajedno sa filterima i predfilterima kostaju oko 100 eura. Ne znam sa čim raspolažu zdravstvene ustanove u ostatku BiH, ali vjerujem da je USK u ovom trenutku vjerovatno najopremljenijia regija u BiH po tom pitanju sto nas dakako čini beskrajno ponosnim.
Osim gore spomenutih FFP3 maski, zamjenskih filtera I respiratora, nabavili smo jos mnogo toga sto smo smatrali neophodnim za ljude na terenu, rukavice, naocale, pulsioksimetre itd.
Koliko ste do sad novca utrosili?
Medicinska oprema za Dom zdravlja Bihać
– Nakon posljednje kupovine od prikupljenih 50.000 eura, ostalo nam je jos oko 8.000 eura. Budući da smatramo da smo podmirili sve potrebe u pogledu zastite zdravstvenih radnika na terenu, ostatak novca smo odlučili potrositi na monitore za praćenje zivotnih funkcija pacijenata. Oni ce biti donirani KB “Dr. Irfan Ljubijankic”. U pocetku ce se koristiti za pacijente oboljele od koronavirusa, a kasnije ce naravno naći svoje mjesto na drugim odjelima gdje to bude potrebno.
Kako vam se čini generalno odgovor institucija na terenu?
– Od samog početka smo pratili rad institucija na terenu. To nam je bilo važno da bi mogli svoje narudžbe da uskladimo sa njihovim. Dakle, ako neko nabavi odijela, onda mi možda nećemo ili ako čujemo da je došlo manje rukavica onda ćemo mi nadomjestiti razliku.
Nismo pozvani da pljujemo po bilo kome, ali mogu samo da kažem da smo razočarani radom Federalne vlade i FUCZ.
Prvo jer nisu finansijski pomogli zdravstvenom sistemu onako kako su mogli, a drugi jer su kupovali lošu opremu. Kad je riječ o lokalnim instituacijama, naša Kantonalna vlada je odradila jako dobar posao. To kažem prije svega zato što su se oni cijelo vrijeme nosili i sa problemom migranata. Onog trenutka kada su te ljude smjestili u kamp Lipa riješili su ogroman problem. Tim potezom su zastitili migrante ali i građane USK. Pohvalio bih i Kantonalnu upravu civilne zastite na celu sa gospodinom Dževadom Livakovicem koji nam je pomogao u raspodjeli sve opreme koju smo slali. Dakle, mi njemu pošaljemo spisak opreme i zdravstvenih ustanova kojima je ta oprema namijenja. On se potrudi da se sve podijeli, da se svi koji preuzimaju te donacije potpišu i da se stavi pečat te ustanove. Na kraju spisak fotografišemo i objavimo na našoj FB grupi. Cijeli taj posao je odrađen savršeno precizno i mi smo im stvarno veoma zahvalni na tome. Za kraj bih dao čistu peticu domovima zdravlja i Kantonalnoj bolnici u Bihaću. Kada se uzme u obzir da su to ustanove koje uglavnom grčaju u dugovima I kada se zna da je KB tek prije par sedmica popravila svu štetu koja je nastala u katastrofalnom požaru 2013. godine onda mi ne preostaje nista drugo nego da im dam najveću moguću ocjenu.
Ko su članovi vašeg tima te kakvi su vam budući planovi?
– Svi članovi našeg tima su moji lični prijatelji koje sam upoznao u različitim periodima života. Svi su rođeni i odrasli u Bosni, ali su državu napustili u posljednjih 10-ak godina.
To su:
- Emil Lagumdžic (Velika Kladuša), po struci veterinar, asistent na medicinskom fakultetu u Beču na predmetu imunologije i mladi istrazivač na nekoliko instituta u Austriji i Njemačkoj. Trenutno radi na svom doktoratu.
- Tu je Muhamed Music (Banja Luka, Vrbanja), inženjer elektrotehnike i stručnjak za medicinsku opremu koji trenutno zivi Tranasu, u Švedskoj,
- zatim Adnan Šaran (Bosanska Krupa), IT strucnjak koji živi i radi u Berlinu.
- Dzenneta Kudelic iz Bužima je studentica građevne, a živi I radi u Gracu.
- Aida Dubica (Bosanska Otoka) je diplomirani psiholog, živi i radi u Minhenu.
- Adis Draganović iz Cazina je IT strucnjak I sistemski admin, a živi I radi u Beču.
- Sabahudin Husić (Velika Kladusa) je magistar elektrotehnike. Trenutno živi i radi u Minhenu kao softverski inženjer u BMW-u.
- Adnan Kočić iz Bosanske Krupe je građevinski stručnjak, a živi i radi u Berlinu.
Smatram da smo odličan tim i da pokrivamo mnoga područja te definitivno želimo I dalje da se bavimo sličnim projektima, ali prvo ćemo se dobro odmoriti jer su posljednja dva mjeseca bila stvarno iscrpljujuća. Na jesen ćemo donijeti odluku kako dalje, ali vjerujem da postoje realne šanse da ćemo napraviti neko ozbiljno udruženje i raditi samo one projekte koji stvarno mogu da poprave kvalitet života naseg naroda.
Kako se osjećate poslije svega i kakva je vaša poruka?
– Poslije svega, osjećamo veliki ponos, ne samo zato što smo sve ovo uspjeli završiti nego i zato to smo i narodu pokazali da se neke stvari ipak mogu odraditi pošteno, kvalitetno I krajnje odgovorno. Cijelo vrijeme smo pokušavali da promoviramo određene ideje koje smo i sami stekli kroz život. Prva je da se u svemu mora tražiti transparentnost .
To su ipak vaše pare i imate pravo da znate gdje su i kako potrošene. Druga ideja je jedan moto koji kaze “pay it forward” odnosno “plati dalje”. Dakle, kada neko uradi nešto dobro za vas, nemojte njemu vraćati nego vi uradite nešto dobro za nekog drugog. Na taj način, lanac dobrih djela nikad ne prestaje, a dobrota se širi kao krugovi na vodi. Nadamo se da ćemo razviti taj mentalitet i kod nas i da ćemo svi skupa učiniti naše društvo boljim i plemenitijim.
