Odrasle muške glave nije bilo s njima. U Srebrenici je izgubio: oca Jusufa, amidžu Nuriju, dajdže Husu, Senaida, Šefika i Fikreta ( u Zvorniku). Njegovi tetak Ibro, Muhamed i Samir također su nastradali. Ove godine Jasmin, zaposlenik BBI banke i postiplomac na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu po treći put ide na Marš mira. Ovog 11.jula Jasmin će klanjati dženazu svome ocu Jusufu. U knjizi „Crvena jakna sa kapuljačom“ koju je objavio 2008.godine, Jasmin opisuje stravične dane provedene u Srebrenici i nakon njenog pada. Knjigu je odlučio napisati kada je usnio oca Jusufa kako mu govori da napiše knjigu.
Put. Penjemo se. Široki kaldrmisani put. Na njegovom kraju naziralo se nešto poput kuće. Mejtef. Prilazimo. Oko mejtefa ništa osim neba, a iza mejtefa zelena strmina. Strminom je lizala magla. Ta magla, bilo da je magla u mojim sjećanjima ili stvarna magla sa odsjajem sunca koje ju je činilo još bjeljom, postala je i ostala žal za lijepim tad već potpuno i u bezdan izgubljenim. Ulazimo. Unutra sve tepih na tepihu. Čist. Poneka ovčija koža se nazirala svjetlinom. Ulazimo u jednu veliku prostoriju, dobro osvijetljenu. Ne znam dalje šta se dešavalo.
Kasnije…
Moja tetka Fikreta nam u šolje sipa mlijeko. Ramiza, mlađa kćerka našeg poznanika, koja, ili nije voljela mlijeko ili ga tada nije htjela da pije, odglumi da stvarno pije. (Ko bi se toga u onakvoj gužvi dosjetio?!). (Ramiza mi je više od kćerke nekog poznanika, bliska rodica, jer je njena sestra Selma udata za moga dajdžića Ziju.) U to sam vrijeme osjećao u duši ogromnu tjeskobu i ma koliko su roditelji pokušavali da sakriju strah i da ga satru s lica, on je tu, primjetan i ptičicama koje su vani, na granama strahobatno pjevušile, ostajao. Niko ga nije mogao sakriti.
U mejtefu smo proveli skoro čitav dan. Pošto se slabo sjećam tih dešavanja, valjda od straha, ne znam tačno koje nam je bilo sljedeće odredište, ali mi nešto govori da je to opet bila šuma. Da, bila je to šuma, jer se dobro sjećam šatora kojeg smo razapeli na vlažnom, opalom lišću. (Bože, volio bih znati da li smo bili prije u šumi ili u mejtefu.) Pod šatorom smo proveli noć. Obično sam spavao veoma, veoma čvrstim snom i kada bi me neko pokušao da probudi morao bi dobro da se oko toga potrudi, ali tu noć osjetio sam svaku smetnju, osjetio sam da sam ležao u gužvi na stomaku moje nane, osjetio sam da je u šatoru bilo puno ljudi, iako sam spavao. Sljedećeg dana, nakon što je poodmaklo dosta vremena, počela je neka grmljavina koja nije uopšte ličila na grmljavinu. Bilo je to granatiranje koje su četnici izvodili sa Drinjačkog mosta. Tog dana je nestao i onaj naš poznanik zbog kojeg me je obuzeo strah od smrti. Neka mu Bog olakša zemlju koja ga pokriva. Moj otac i dajdže su čekali kada će granatiranje da se stiša, jer su namjeravali da odu do kuća kako bi nam u šumu donijeli nešto hrane. Nisu to radili samo oni, radili su to i drugi samo se ne sjećam ko. Negdje malo dalje od polovine dana krenuli smo iz šume dalje. Vidjevši da odlazim, ali definitivno odlazim od svog doma u kojem sam započeo živjeti, na srce mi se svali neka teška, oštra stijena tuge i poče u njega polahko bosti. Svaki korak bio je žalosniji od prethodnog, bio je teži, bio je bolniji. Krenuli smo tako dalje, svako preko srca, jer mu je njegovog doma, u kojeg je potrošio krvi i krvi bilo žao, kada najednom ona tjeskoba počinje da biva veća. Osjetio sam da je neko iz gužve «otpao» i to ne neko, već neko meni poseban. No,išli smo dalje, a korak je bivao sve teži i teži od umora, ali brz od straha. Još je u meni postojalo osjećanje nedostatka nekoga i postajalo je sve veće. Žalost za domom mi postade boljka što me je lagano probadala.
«Šta je sad ovo, kakva je uzbuna?!» upitah sebe dok mi sjećanje pomuti neka prigušena buka, neki žagor. U tom žuboru naroda razaznao sam ono zbog čega mi je ljepota bolnih sjećanja bila prekinuta i zbog čega je nastala sva ova buka. Vojnici UNPROFOR-a dijelili su hranu, a onaj narod izgladnjeli i ubogi nahrlio je na to osuđeničko jelo poput ovaca na sijeno, gladnih ovaca. Odjednom su svi nahrlili na onaj hodnik kojim smo ušli u fabriku. Ne znam kako, ali onaj limeni trodijelni tanjir s nekom supom, koja nije ni ličila na supu već je izgledala samo kao prokuhana voda sa nekim ubogim povrćem koje je dotrajalo (bilo je toliko povrća da se samo moglo primijetiti, a što se od njega moglo nahraniti…), zajedno sa liskom hljeba kroz koju se moglo gledati, dospio mi je u ruke. «Pojeo» sam tu supu i ponovo se nastojao smiriti kako bi mogao da zaplovim nikad ljepšim morem bolnih sjećanja. No, smiriti se nisam mogao, jer sam osjetio neku težinu u sebi, i neka sumnja me počela izjedati. Izgledalo je da nešto dolazi. I stvarno, po majčinoj i očevoj priči što su pričali to su bili četnici. Četnici u unproforskim odijelima koje je prepoznala, navodno, neka Srpkinja koja je živjela u Srebrenici sa nama. Četnici koji su nosili odjeću onih koji su nas kao stoku pred klanje pogurali u halu i koji su govorili da će nam uz njih biti sigurnije. Došli su kao kakvi veleposjednici koji su narod u hali vidjeli kao svoju živinu i birali su koga će da zakolju ili ubiju. Onda je moja majka počela da krije noževe, jer kako se pročulo po hali kod koga bi našli bilo kakvo oružje slijedila bi ga kazna koju samo takvi četnici, takvih iskrivljenih monstrumskih duša – greška – oni nemaju dušu, mogli da znaju. Ženama bi odsjecali dojke, muškarce bi zarobljavali ili ubijali, masakrirali. To sve su radili ako bi kod nekoga našli nakit, novac…
Od tih riječi koje su govorile šta me sve čeka, a u šta nisam vjerovao, dođe mi neka muka i nešto mi skoči u glavu i poče da tutnji. Gurnuo sam glavu među šake i sageo se stiskajući koljenima ruke. Tako sagnut u zidu na kojeg sam bio naslonjen vidio sam neku duboku rupu i činilo mi se da bi moja cijela glava mogla da stane u nju i da bi neka životinja mogla komotno u njoj da obitava. O toj rupi vidio sam nešto meni poznato, a vidio sam i sjećanje u koje sam bez imalo oklijevanja uskočio.
Hodali smo šumom do jednog sela koje se zvalo Konjevići. U Konjevićima smo se smjestili u kuću jedne žene koju je moja majka zvala «Kamenička». Na licu moje nane vidio sam nešto štodo tad nisam nikad, na njenom uvijek nasmijanom licu, mogao da vidim. Vidio sam suzu kako, onako blistava, kao što samo suza može biti, silazi po krivinama njenih smjelih bora niz lice i pada u ruke koje je skupljene držala u krilu. Htjedoh da je pitam: «Zašto, nano ta suza? Kome?», ali se pobojah da je slučajno ne povrijedim, jer sam osjetio da je ranjena i da boluje od najteže rane koju majka može doživjeti. Tu ranu ja tada nisam mogao uočiti i razumjeti, mada je i mene, ne u onom obliku kao moju nanu, ujedala. Doznao sam da je sve vrijeme meni ustvari falio moj najmlđi dajdža Fikret. On je bio taj koji je «otpao» od one grupe. Eto, zbog toga je nana plakala. Polahko i neprimjetno je dopuzala i noć. Ušli smo u neke sobe i poredali se po podu kao šahovske figure s namjerom da zaspimo. U prvoj sobi, a po mojim sjećanjima bile su dvije, spavali smo otac, majka i ja. Ja sam ležao do zida. Nisam znao ko je u drugoj sobi, jer nisam tačno znao ni ko je bio sve u šumi pored moje porodice i porodicâ mojih daidžâ. Pokušavali smo da zaspimo. Okrenuo sam se s namjerom kao što rekoh da zaspim kada mi se pred noosim pojavi nešto crno. Dobro se zagledah i vidjeh da je to ogromna rupa baš kao moja glava. Uplašio sam se te rupe i prbio sam se uz majku koja je ležala do mene. Prošla je nekako i ta robijaška noć. Sljedećeg dana jutarnje nebo je izgledalo nekako žalosno i izgledalo je kao da će svakog trena da proplače. I proplakalo je. Plakalo je narednih šest, sedam dana. Ja sam tu kišu, taj nebeski plač poredio sa suzama moje nane i moje majke, koja je od mene nastojala sakriti suze. Moja je nana plakala nekako dušom i od njenog plača i meni su suze na oči navirale.
Kiša je pred kućom u kojoj smo živjeli napravila veliko blato. Iskušenje je bilo preći preko tog blata, jer je blato stvoreno na presjeku puteva kojima se hodalo. Pokušavao sam mnogo puta preći preko blata, ali u mnogo slučajeva bih u njega upao. Pored blata nisam mogao preći, jer je ograda koja je ograđivala imanja Konjevičana išla tik pored njega i nije bilo suhog prostora ni sa jedne strane. Lijepo je bilo u Konjevićima s obzirom na situaciju koja nas je tamo natjerala. Oduvijek sam volio zelenilo i čistinu seoske prirode,a toga je tamo bilo na pretek. Drveća je bilo čini mi se više nego ljudi u čitavoj Drinjači i više. Mali izvori, koje sam iznimno volio pronalaziti, bili su bezbrojni. Pronašao sam sebi mjesto igre koje će kasnije postati moje omiljeno. Bilo je to pravljeno drveno korito sa vodom za napajanje stoke. Pošto je bilo proljeće, na livadama su se mogle naći divlje jagodice. Brao sam ih, nizao na nit trave, a kasnije bih uživao u plodu svoje igre, jer sve je bila igra i samo igra, jer za drugo jedno petogodišnje dijete i ne zna. Na to sam korito odlazio vrlo često, iako su proljetni dani bili kišni i igrao se nekih igara koje sam sâm izmišljao. Iako sam volio šumu i livade i zelenilo i, iako sam tamo uživao, nešto me je gušilo tu pod grlom i nije mi dalo da se opustim onako kako jedno petogodišnje dijete zaslužuje. Tada mi je duša počela stvarno da odumire. I onda nakon tih dugih, kišnih dana, kada sam mislio da ću se moći prepustiti svojoj mašti zapucali su, zatreskali su neki čudni gromovi koji su gađali ravno u čovjeka i oduzimali mu život, gromovi koji su udarali ravno u kućei razbijali im zidove. Gromovi koji se zvaše bombe.
Dani su prolazili… Život je puzao po utabanim stazama bijede na koje je kročio. Prolazile su sedmice… A iz ušiju nije izlazio zvuk granata i bombi što su dolazile sa neba, iz aviona. Jednom mi je moja tetka kupila za jedan rođendan avion na baterije. Letio je, a kada bi se «spustio» otvarala su se vrata na koja su izlazili putnici. Postao mi je otada najdraža igračka, ali, iako mi je, rekoh, bio najdraža u malom milionu igračaka, nisam htio njime da se igram, jer sam se bojao da ga po svojoj navici ne pokvarim. No, u Konjevićima sam zamrzio taj avion, jer sam tamo vidio da avioni ubijaju. Poželio sam da izgori. (Mnogo se kajem što sam to poželio, jer, možda su četnici i ispunili tu moju želju pa mi zapalili i srušili kuću. Znam, nije moguće da se želje ispunjavaju, ali zlo zaista ispunjava želje, ali samo one koje i njemu pogoduju.) Nakon tog dugog vremena koje je prošlo, koliko – ja ne znam, otac i ja krenusmo u jedno, ne tako blisko selo, kod amidže Nurije i strine Fate. Taj se dan za razliku od drugih činio mirnim. Hodali smo i hodali, vrijeme je prolazilo dok napokon ne stigosmo tamo gdje smo se zaputili. Selo u koje smo krenuli zvalo se Tekija. Usput sam brao i jeo jagode i tog se detalja veoma dobro sjećam. Ne znam zašto, ali sjećam se. Kada stigosmo u to selo dođosmo kod neke kuće, stare ohrdane kuće. Nisam mogao vjerovati da tu žive amidža i strina, jer koliko ja znam njihova je kuća bila puno, puno bolja. Nako što koračismo preko vrata, uđosmo u neki dugački hodnik koji je imao vrata sa oba kraja. S hodnika uđosmo u neku sobu. Prvo što tad ugledah bio je amidža. Hodao je poget, jer kako sam kasnije saznao nešto ga je boljelo. Moja me narav nije ostavila na miru pa sam ustao da istražim šta se to nalazi iza drugih vrata. Prišao sam im, polahko ih otvorio i iznenada se nađoh na velikoj livadi. Na toj je livadi povelika grupa ljudi kako se činilo kupila sijeno, a iznad glava ime je visilo žarko ljetnje sunce. Toga se prizora veoma, veoma dobro sjećam. U predvečerje smo otac i ja krenuli nazad. Da li sam putem spavao ili me je otac nosio, toga se na mogu sjetiti isto kao što se ne mogu sjetiti kako i kuda smo se vraćali, je li se šta dešavalo.
Vrlo slabo se sjećam događaja u Konjevićima, a i za ono malo čega se sjećam upitam sam sebe ponekad: –«Pa, Božji robe, kako se ti toga svega možeš sjetiti!»–
To mi se vrlo često dešava iz razloga što sam sve to proživio u svojoj petoj godini. Zaista dijelim patnju djece moje generacija koja su zarad Božijeg dara za dubokim sjećanjem primorana da se sjećaju onih trenutaka kada su i neznajući šta znači smrt i ubijanje to i sama proživjela.
Sjećam se da smo jednom babo, mama, nica Sena, Edo i Dado i ja krenuli iz Konjevića prema nekim Pobuđama gdje je živjela moja tetka Safeta. Išli smo šumom i šumskim putevima. Što se prirode tiče izgledala je lijepo, štaviše, meni se činila uobraženo ljepšom. Kao da rata nije ni osjetila. Nisam mnogo obraćao pažnju na pejzaže, tako da se neću truditi da ijedan opišem. Ali bez mnogo truda sjećam se jednog prelijepog pejzaža, koji me je duboko ganuo, a da možda moje saputnike u putovanju interesiranjem nije ni dotakao. Negdje smo bili već dobro prišli Pobuđama, za koje sam istina prvi put čuo, a da smo blizu znao sam kroz babin odgovor na moje pitanje:
Koliko još ima?
Hodali smo nekim šumskim putem, koji je napor činio većim utoliko većim koliko je bilo uzbrdo, a uz to i neravno, kišom i potocima izlokano. Kada sam stao da predahnem podigao sam glavu da uhvatim što više vazduha, i opazio sam onda prelijep pejzaž sa brežuljka po kojem se put prostirao. Ispod tog brežuljka «otvorila» se velika livada koja je sve one grubosti planina i brežuljaka činila nekako za oko prihvatljivijim i lakšim. Sunčeva svjetlost se livadom prelijevala kao prosuto zlato, a uz to veću je ljepotu pogledu davalo i drveće koje je nasumice raslo uz put, davalo malo hladovine i malo duševnog odmora šuštanjem svoga lišća. Duboko mi je u sjećanje ostao urezan taj pejzaž, koji mi se činio kao da je naslikan i nije stvaran., ali moralo se ići dalje. Konačno, došli smo i do Pobuđa.
Vrlo su nas radosno,a i prijatno iznenađeno dočekali tetka Safeta, tetak Muhamed, Nisada – Niska, Nisad – Nisko, Nihada – Niha, (tetić i tetične), te još nekolicina mještana, kod kojih je tetka Safeta živjela sa porodicom. Bez nekog posebnog sjećanja može se pretpostaviti da smo bili počašćeni sokom čim smo došli, a odrasli kafom. Nisam neki zarobljenik tih idiličnih narodskih razgovora u to doba bio, pa se tako ne sjećam nekih posebnih momenata koje sam proveo u Pobuđama, osim onog kada sam izašao sa Nihom da berem maline koje su se nalazile iza kuće u kojoj su oni živjeli. Niha me je odvela u malinjak i u ruke mi stavila neku posudu, valjda kako bih joj pomogao pri branju, ali ja sam kako nekakva pomama tamanio maline u malinjaku tako da je više malina završilo u mom stomaku, nego li u posudi koju mi je Niha dala. Eto to su momenti kojih se ja sjećam od odlaska u Pobuđe. Kada smo krenuli od tetke i kada smo stigli u Konjeviće, ne sjećam se…
Kroz nekoliko vremena u Konjevićima se nešto desilo. Nisam mogao vjerovati, jer nisam očima vidio. Jedan je čovjek cijepajući drva zabio sebi sjekiru u desno stopalo. Činilo mi se da znam toga čovjeka, jer mi je njegov lik sve više i više bivao jasniji kroz duge priče ono malo ljudi što su živjeli u Konjevićima. To sam ubrzo zaboravio. Uslijedilo je kasnije nešto još stravičnije. «Uzbuna! Uzbuna! Idemo se braniti narode! Navalili su!» Iznanada je iza brda počelo nešto da «drobi». Nisam znao šta se dešava, jer do tad nisam bio upoznat sa takvim paklenim zvukovima. Od koga da se branimo i ko je navalio to nisam mogao saznati. Odjednom smo se svi stvorili ispred kuće. Iz svoje niske žablje perspektive sam vidio ruke koje su držale, neka kolac, neka sjekiru, a poneka, a rijetka sačmaricu, i noge koje su se užurbano križale. Stalno mi je po glavi udarala ona riječ uzbuna koja me je plašila. Pomislih da trebamo odavde otići kao i od kuće što smo otjerani pa se još više uplaših. Pomislih i posumnjah da igdje ima mira i smirenja. U tom sam trenutku samo želio da znam šta se dešava. Uskoro se i to desilo. Muškarci koji su nosili ona oružja išli su da nas brane od četnika. Ta slika ljudi kako sa kolčevima idu da ratuju bila mi je jedina predstava o ratovanju, a danas mi to sve izgleda kao borba ljudi iz kamenog doba.
To mi je izgledalo veoma smiješno, jer razlika između pucnja koji je dolazio iza brda i zvuka sjekire ili kolca koje su nosili ovi ljudi bila je velika, zastrašujuća. Želja mi je onda bila da vrijeme stane ili da taj momenat preskočim. Začudo daljih se dešavanja ne sjećam, kao da se nisu uopšte ni dešavala. Noć je protekla u totalnom zamračenju moga sjećanja. Kažem noć, jer ako bih rekao da je prošlo nekoliko vremena ni ja sam ne bih vjerovao da sjećanje od straha može zatamnjeti na neko vrijeme., ali to se meni desilo. Sutrašnjim je jutrom došao i nemir. Granate su padale gotovo sve vrijeme bez prestanka. Avioni su nadlijetali kao nad oranjem pri oprašivanju i bacali su neke «krmače» kako se zvaše. Imao sam osjećaj da kada svaki korak napravim da ga napravim po oblaku, jer me je strah nosao. Ne znam kuda smo trčali. Volio bih sada znati gdje sam se tada skrasio, ali neki faktor, neka sila mi je uskratila to bolno zadovoljstvo. Koliko je vremena od tada prošlo, mjesec ili dva ili možda više ili pak manje, ja to ne znam. Međutim, ono što će mi biti priređeno u mjestu u koje smo strčali , u Konjević Polje, zaista je jednom čovječijem umu nezaboravno. Bilo je i trenutaka da im se u onom ratnom jadu smiješ, da pukneš od smijeha, plačući. Bilo je trenutaka kada mi je moj život bio sličan ofucanoj kutiji od obuće koju bi svaki čas trebalo baciti u smeće. Bilo je i trenutaka kada mi je ta kutija bila toliko klizava i visjela na koncima koji su je jednako držali u mojim rukama. Bilo je i trenutaka kada mi je samo Bog, za kojeg sam tada znao samo po naninim predanjima bio jedini sagovornik, tješitelj i spasitelj. Od tog vremena moja svijest počinje da se muti i puni nekim čudnim mislima koje su moju vizuelnu sliku života u vidu proljeća u cvatu gušile. One joj ne dadoše da doživi svoje ljeto nego je odmah smežuraše, osušiše, boje joj pomutiše, oduzeše joj čari i ono što se na njoj moglo gledati…
