Iako je Pedagoški fakultet u Bijeljini završila kao najbolja u generaciji, sa prosjekom 9.57, potom i master sa visokih 9.22, i iza sebe ima pet objavljenih radova u okviru Naučnog društva matematičara Banjaluka, te brojne sertifikate i diplome, sve to nije bilo dovoljno da tridesetogodišnja Bijeljinka Nena-Jelena Marilović dođe do zaposlenja.
Ali zato je uspjela doći do preko 40 odbijenica za posao iz različitih dijelova BiH!
Ova mlada djevojka, trenutno student doktorskih studija na Učiteljskom fakultetu u Beogradu, uprkos poražavajućem odnosu kompletnog sistema prema svemu što je postigla, ne razmišlja o odlasku iz BiH, jer duboko vjeruje da znanje koje je stekla treba prenijeti mlađimnaraštajima u zemlji u kojoj je rođena.
“Rođena sam u Sarajevu, da bi, spletom ratnih okolnosti, sa porodicom preselila u Bijeljinu, gdje sam završila osnovnu školu, kao i osnovnu muzičku školu, a potom i Gimnaziju Filip Višnjić. Upisala sam Pedagoški fakultet u Bijeljini, a na 4. godini studija sam bila proglašena za najboljeg studenta u generaciji, te dobila Plaketu Univerziteta za izuzetan uspjeh na Pedagoškom fakultetu tokom studiranja. Nakon završenog prvog ciklusa studija, 2012. godine upisala sam i master studij na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini, te i njega završila uspješno. Nakon par godina upisala sam i master studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na smjeru etnologija i antropologjija, usljed želje da proširim znanje i spojim sa naučenim. Ovaj master studij sam završila prošle godine, odbranom master rada, a sada sam student doktorskih studija na Učiteljskom fakultetu u Beogradu, gdje sam bila primljena na budžet, ali sam se trenutno zaustavila usljed potrebe za finansiranjem“, priča za BUKU Nena-Jelena podsjećajući da je tokom studiranja objavila pet radova u okviru Naučnog društva matematičara Banjaluka, te bila stipendista Ministarstva prosvjete I kulture tokom skoro svih godina studiranja.
Na oba master studija bila je stipendista Fonda dr Milan Jelić, a tokom školovanja, ova vrijedna djevojka je bila i višegodišnji član hora, orkestra, sekcije streljaštva. Takođe, tokom školovanja je stekla i sertifikat iz engleskog jezika, napredni nivo, C1, te učestvovala u mnogobrojnim radionicama i naučnim skupovima.
“Iako sam bila student generacije na prvom ciklusu studija, radnog staža sam uspjela da steknem samo oko 2 godine, a moje traženje posla je obuhvatalo mnoge škole u Republici Srpskoj, kako u okviru Bijeljine i okolini, tako i u Banjaluci, Istočnom Novom Sarajevu, Palama … Prikupila sam najmanje 40-ak odbijenica, ali ima toga i više“, priča nam Nena-Jelena.
A zašto neko sa tolikim znanjem, ne može dobiti posao u struci, naša sagovornica kaže da na ovo pitanje treba odgovoriti neko drugi i da bi jako voljela čuti šta će reći: “Lično ne vjerujem da studenti generacije nisu dovoljno kompetentni da bar na jednom konkursu i prilikom mnogobrojnih prilika koje se otvaraju, ne mogu bar negdje da dobiju posao. To je prosto nerealno”.
Tražila je, kaže, posao i van struke, ali ni tu nije imala sreće, jer su smatrali da je prekvalifikovana.
Takođe je imala prilika za posao u inostranstvo, ali sebi je postavila pitanje zašto da ide u Norvešku ili u Holandiju, a da u svojoj zemlji ne pokuša doprinjeti svojim znanjem.
„Uvijek sam razmišljala zašto da nekoj drugoj djeci u inostranstvu prenosim svoje znanje, a ne mogu ovdje gdje živim. Svako trebalo da ima mogućnost da bar pokuša da radi ovdje, tu gdje žive naše porodice, naši preci. Ja kao čovjek to zaslužujem, barem tu priliku”.
Nažalost Nenina priča je samo jedna u nizu onih koje poručuju da se učenje, rad i trud u Bosni I Hercegovini ne isplate.
Biti najbolji u generaciji, biti stipendisa, objavljivati radove, biti svestran, nije ono što ovaj sistem prepoznaje i odobrava. Potrebna je i partijaska karta ili neko da “pogura”. Nažalost, uglavnom je samo to i potrebno. A diploma, može, a i ne mora.
