Pisac koji je živio i radio u cazinskoj Opštini, u Gornjoj Koprivni, zatim kasnije u Velikoj Kladuši. Ratni period je učinio svoje i Topalović je morao kao i mnogi drugi tražiti spas za sebe i svoju porodicu u drugim državama.
Iz štampe je izašao roman „Sjeme u očima” autora Enesa Toplavića. Izdavač romana je “Lijepa riječ” iz Tuzle. Knjigu možete naručiti na linku: bosanska-rijec.com
Među desetak pisaca, koliko broji bosanskohercegovačka dijaspora u Norveškoj, Enes Topalović zauzima značajno mjesto, kako po realiziranom stvaralačkom korpusu književnih diskursa, tako i po njihovoj evidentnoj književno-estetskoj vrijednosti.
Već na osnovu bibliografskih podataka može se zaključiti da se radi o plodnom stvaraocu koji se izražava u više književnih žanrova. Topalović vrlo uspješno vlada i lirskom i narativnom tehnikom, ne prezajući da ponekad u stvaralačkom traganju i eksperimentira. Njegove tematske orijentacije su raznovrsne i kreću se od događaja iz ranog djetinjstva, preko iskustava izbjegličkog života i pokušaja prilagođavanja novoj sredini, pa sve do dilema savremenog života i univerzalnih nedoumica u vezi sa problemima ljudskog fatuma i bitka.
Njegov najnoviji roman „Sjeme u očima“, čini se očekivanim nastavkom dosadašnjeg njegovog književno-stvaralačkog stasanja, s jedne strane, ali i osebujnog vrludanja u zamagljeni svijet ljudskog postojanja, genetskog koda, kao i svrhe i cilja tog postojanja, s druge strane. Zato ovaj diskurs zahtijeva strpljivog, temeljitog i pronicljivog čitaoca koji ima znanja i volje da elaborira mnogobrojne protagoniste priče i njihove zamršene relacije. Ključna pitanja koja njih muče najčešće nisu kadri sami razumjeti, pa ih prepuštaju volji Svevišnjeg jer jedino „On sve zna“.
I u ranijim svojim romanima i pripovijetkama Topalović se nije zadovoljavao jednostavnim kompozicijskim rješenjima i strukturalnim modusima, već je uvodio različite novine u pripovijedne tokove, miješajući fragmentarne isječke pojedinih događaja sa imaginarnim „letom kroz snove“, to jest posmatranje „sa one strane života“.
U romanu „Sjeme u očima“ široko se koriste mogućnosti ovog najkompleksnijeg žanra, u smislu apsorbiranja svih drugih žanrova, pa u njemu nalazimo elemente epskog, lirskog i dramskog. Roman počinje prologom i završava epilogom, u njemu nalazimo lirsku pjesmu „SveNur Sjeme“, a preostali dio je satkan od priča, legendi, zapisa i drugih oblika proznog kazivanja. Dakle, autor svjesno koristi različite žanrove u istom diskursu, nastojeći da kroz njihovo komplementarno sadejstvo ostvari kompaktan književni totalitet.
Fabula počinje „prologom“ studenta kompjuterskog programiranja iz norveškog grada Bergena, Amara Okanovića, koji se našao na snježnom ostrvu Svalbardu sa zadatkom da prevede zapise sa laptopa poznatog televizijskog novinara Farisa Pašića Pipe, koji je zatrpan tamo snježnom lavinom, ali mu nisu mogli pronaći tijelo. Amar bi trebalo da pomogne policiji prevodom zapisa sa laptopa na norveški ne bi li pronašli tragove Pašićevog misterioznog nestanka. Tu se otvara široka lepeza mogućih priča koje zaintrigiraju mladog prevodioca, pogotovo kada dolazi do loze Okanovića, čije prezime (po majci) nosi i sam on. Amar se nada da će u kompjuterskim zapisima pronaći i dio svog izgubljenog porodičnog stabla.
Nakon toga slijedi niz likova koji su povezani raznim događajima i situacijama, od Farisa Pašića Pipe, znamenitog novinara koji se uputio na otok Svalbard da napravi dokumentarac o „sjemenima“ koje je tu pohranila savremana civilizacija da se sačuvaju ako zemlja bude uništena, profesora biologije Nurudina Okanovića, koji mu daje bilješke djeda Okana, pa do starog Ibrahima i tajnovitog mislioca Dauta iz Pazarića. Svi oni imaju određene traumatične doživljaje i pokušavaju da odgonetnu smisao i zadaću vlastitog života na zemlji.
Ipak, glavni dio romana posvećen je tajnovitom hafizu Omeru Okanoviću Okanu i njegovom životnom putu, od sela Gradine i Kamenice, školovanja u Sarajevu i Kairu, pa do imamske službe u džamiji pod Bistrikom. Kroz različite susrete s ljudima, opise raznih događaja iz raznih vremenskih odsjeka i sjećanja na mnoge legende, autor ostvaruje zanimljiv svijet romana u kojem se stalno prepliću pitanja zbilje i fantazije, ovog i onog svijeta, dobra i zla, smisla života i traženja „sjemena sreće“. Jedan od središnjih dijelova romana jest u Okanovom susretu sa čudotvornim Dautom iz Pazarića. Daut sa Okanom vodi nemušti razgovor, to jest komuniciranje mislima, bez riječi. Tu se pojašnjava pitanje ljudskog bitka, njegove zadaće na zemlji, odnosu prema dugima, Allahu i samom sebi. Daut je oličenje „početne čovjekove uloge“ koje mu je dao Stvoritelj, kao i znanja koje obični čovjek nije koristio u trci za ovozemaljskim nagonima i koja su zato vremenom zakržljala. Posebno je tu istaknuta duhovna snaga koja je u ljudima ostala nerazvijena i koju danas imaju samo odabrani. Roman se završava Amarovim epilogom u kojem on sumira saznanja o izgubljenom novinaru Farisu Pašiću Pipu sljedećim riječima:
„Da li je mislio da će na Svalbardu naći nešto posebno, nešto što svi na ovom svijetu zalud tražimo, ključ kojim je uvezana mreža svega u svem
