Isto kao što se dragi Tarik lavovski borio za život, istom snagom, žarom i bekrajnom ljubavlju se njegove kolege iz sada već bivših školskih klupa bore da sačuvaju uspomenu na njega. Dove za njega, spominju ga, pišu o njemu, a nisu ga zaboravili ni na svojoj maturalnoj večeri niti na maturalnom fotografisanju.
Prijatelji su mu bili braća, jedan drugog dizali na slikama i u životu, jedan drugom oslonac i vjetar u leđa bili. Na svečanom maturalnom defileu Tarika, nažalost, nije bilo. Ipak, smiješio se svojim kolegama, profesorima i sugrađanima sa fotografije koju su nosile dvije djevojke jasno govoreći da je Tarik i dalje dio njih.
Bravo, omladino, za ovaj čin! Imao je pravo vaš direktor Gimnazije kada vas je u pozdravnom pismu nazvao avangardom! Vi ste sa svojih malo godina proživjeli tako puno. Školovali se u posebnim, pandemijskim uslovima. Niste otišli na maturalnu ekskurziju. Ali zato ste izgubili Maidu, Tarika i profesora Ismeta. Izborili se da imate maturu. Čvrsto vjerujemo da ćete biti veliki ljudi. Jer već ste zreli ljudi. Borbeni. Puni ljubavi i hrabrosti. Jedinstveni. Historijski.
Danas sada vaša već bivša škola objavi kolektivne fotografije maturanata po razredima. Na tri fotografije stade toliko mladosti, elegancije, ljepote, pameti, mudrosti… Ipak, na trećoj fotografiji zastadoše oči i ispuniše se suzama. Koliko samo bola može nanijeti jedna obična, prazna stolica. Ali ipak ne obična, namijenjena je bila nekome, nekome čiji nedosanjani snovi i previše peku srca. Jedna obična, školska stolica, na njoj buket crvenih ruža i fotografija dječaka koji se neće pitati šta dalje jer za njega nema dalje. Tarik neće brinuti hoće li upisati fakultet ili da li će pravilo ispuniti prijavu za posao. Tarikovi snovi su prekinuti, a mi moramo dalje. Neka nam dragi Allah, dž.š. da sabura i snage da ovu igru zvanu život nastavimo dalje, onako kako treba i kako moramo.
Pogledajte OBJAVU
