Nedavno je u jednom krajiškom selu došlo do saobraćajnog udesa u kojem su učestvovali Hrvat i Slovenac. Dok je došla policija komšije su iznijele kahvu i kolače da se musafiri malo smire. I zaista jesu. Prepričavali su tu krajišku dobrotu svojim prijateljima jer ovdje uvijek bujruma ima. Zašto značajan broj naših poznanika u Sarajevu žuri kad trebaju s nama kahvu popiti, to je naravno drugo pitanje.
Krajišnici su darežljivi ljudi.
Krajišnici vole vjeru. Za nju su, u svakom trenutku, spremni život dati. To im ne smiješ povrijediti. Ako neko pokuša, brzo će se pokajati. Ogromna sredstva će izdvojiti za gradnju džamija. Oni se natječu u njihovoj gradnji i jačanju vakufa. Zato ne čudi da je Fikret Makić, najveći vakif Rijaseta IZ u BiH za prošlu godinu, iz Bosanske krajine. On je u različite svrhe do sada uvakufio pola miliona eura.
Tu je i porodica hadži Muje i Đule Memić iz Cazina sa vakufom od pola miliona konvertibilnih maraka. Naravno, postoje i mnogi drugi, znani i neznani vakifi, koji su uvakufili ogromna sredstva. Nisu to pretjerano bogati ljudi, ali imaju veliko srce. Neki će kazati Krajišnici će radije dati za džamiju nego u nju ići. To je nekada možda i bilo tako, ali više nije. Naše džamije su hvala Bogu pune, posebno mladih, čestitih i obrazovanih ljudi.
Krajišnici su hrabri ljudi.
Bošnjaci su hrabri ljudi, a posebno Krajišnici. Krajiškoj hrabrosti se dive i prijatelji i neprijatelji ove zemlje. Povijest svjedoči o tome. Oduvijek su granice budno čuvali, jer ovdje je “kraj” države. Oni su serhatlije koji brane svoje naslijeđe. Pružili su neviđeni otpor austrijskoj vojsci tokom okupacije. Najveće borbe su vođene u Bihaću i Velikoj Kladuši. Skakali su sa bihaćke tvrđave na austrijske vojnike. Austrijski general Rajdlender je tada rekao: “Ovi ljudi kao da nemaju jedan već stotinu i jedan život”.
Nepune četiri decenije kasnije bili su najbolji vojnici u austrijskoj vojsci. Drugi bosanskohercegovački pješadijski puk, poznatiji kao “Druga bošnjačka regimenta”, sa 42 zlatne, 590 srebrenih medalja za hrabrost I klase, 4.300 bronzanih medalja te 33 oficirska ordena, slovio je za najodlikovaniju vojnu jedinicu austrougarske vojske tokom Prvog svjetskog rata.
Nikada ne treba potcijeniti Krajišnike i reći im da nešto ne mogu. Dugo se prepričava anegdota iz Prvog svjetskog rata kada jedan greben niko nije mogao osvojiti. Pozvali su Drugu bošnjačku regimentu u kojoj su bili mahom Krajišnici, a onda im je austrijski general rekao: “Ovu kotu niko nije mogao osvojiti, ne vjerujem da ćete i vi.” Ma ko ne može, bio je odgovor Krajišnika!? I zaista, za nekoliko sati taj greben je osvojen.
Krajišnici su dali ogroman doprinos i u Drugom svjetskom ratu, a posebno u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Bosanska krajina je bila u opsadi 1.201 dan. Peti korpus, iako najmalobrojniji u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, zajedno sa Sedmim korpusom, u kojem su također, u značajnom broju, bili Krajišnici, oslobodio je najveći dio bosanskohercegovačke teritorije.
Ovom prigodom sjećamo se: generala Nanića, Alagića i Sedića te Adila Bešića, Hamdije Mustafića, Asima Bajraktarevića, Harija Šahinovića, Kenana Durakovića, Saliha Dizdarića i mnogih drugih znanih i neznanih krajiških gazija. Oni su šehadetom svoju vjeru i ljubav prema domovini potvrdili. Svoje poštovanje izražvamo i prema generalu Dudakoviću i svim njegovim saborcima.
Divimo se njihovoj hrabrosti, odlučnosti i plemenitosti.
Krajišnici se dijele na dobre i loše. Ovdje nema sredine. Ovi ljudi su bili spremni za domovinu odreći se vlastitog oca, majke, brata, sestre. Zato u Krajini ne treba govoriti o patriotizmu, jer ga ovdje ima više nego igdje na dunjaluku.
P.S. Ako čitaoci misle da je autor pretjerao u opisu Krajine onda nisu upoznali prave Krajišnike. Vjerovatno poznaju nekog uhljeba koji se godinama smuca po nekom parlamentu, a da se nikada nije javio za riječ ne razmišljajući pri tome je li mu tako zarađen novac možda haram!?
