Daliborka Dejanović iz sela Donja Tramošnja, koje je udaljeno petnaestak kilometara od Sanskog Mosta, vlasnica je predivno uređenog vrta ispunjenog raznovrsnim cvijećem i ukrasnim biljkama.
Do ovog sela stiže se makadamskim putem, koji je mjestimično u vrlo lošem stanju, a kuća u kojoj žive Daliborka i njen suprug Gordan nalazi se nedaleko od mjesne crkve, čiju su obnovu mještani započeli prije nekoliko godina.
“Ljubav prema cvijeću naslijedila sam od svoje bake, koja je bila poznata po tome. U sjećanju mi je ostalo da je cvijeće sadila i gajila u raznim šerpama, loncima i drugim posudama, jer se tada teško moglo doći do saksija”, prisjeća se Dejanovićeva.
Kaže kako svakodnevno cvijeću posvećuje dosta vremena, jer ono zahtijeva puno brige i pažnje, a u ljetnom periodu treba ga svakodnevno zalijevati.
“Posjedujem preko stotinu ruža, koje su mi posebno drage. Tu je i drugo cvijeće, kao što su zumbuli, karanfili, tulipani, maćuhice, ledići, šekerići, u kući takođe imam dosta cvijeća, a briga o svemu mi nekako uljepša dan. Nema većeg uživanje već ujutro sjediti, gledati cvijeće i slušati cvrkut ptica u prirodi koja nas okružuje”, kaže ova vrijedna domaćica.
Inače, ova porodica je jedna od rijetkih koja se u poslijeratnom periodu vratila u rodno selo, a supružnici se već više godina uspješno bave prodajom ogrevnog drveta. U ovom selu, koje se nalazi blizu međuentitske linije razgraničenja, trenutno ima svega pet domaćinstava, a u prijeratnom periodu nastanjivalo ga je više stotina mještana.
“Nažalost, tokom rata dosta kuća je uništeno, mnogi su obnovili svoja domaćinstva, ali dolaze samo periodično i tu provode vrijeme. Ipak, raduje što su te posjete sve češće, jer ljude vuče nostalgija za rodnim krajem, pa dovode i svoje potomke. Ovdje imamo sve što nam treba, jedino da nam je put nekako utegnuti da se lakše dolazi”, kaže Dejanovićeva.
Također, treba istaći kako su vrijedni supružnici vlasnici vjerovatno najvećeg šljivika na području Sanskog Mosta, s više od 2.500 stabala.
Ova uzorna domaćica kaže kako ove godine očekuju rekordan urod šljive, koji bi trebalo da iznosi više od 50 tona, a najviše od toga biće pretočeno u rakiju, koja je posebno na cijeni.
“Uspijemo svake godine prodati svu rakiju, pa nam je i to značajan izvor prihoda. Najviše plasiramo u Srbiju, preko rodbine. Posla uvijek ima, a onaj ko hoće raditi na selu ne treba da se boji za vlastitu egzistenciju”, kaže Dejanovićeva na kraju naše posjete.
