Bosna i Hercegovina spada u red onih zemalja koja je skoro potpuno ostala bez svog kulturno-umjetničkog i historijskog blaga.
Veliki dio je opljačkan i raznesen po svijetu, ostatak uništen u proteklim ratovima. Postoji elaborat proistekao iz projekta finansiran od strane Federacije BiH pod naslovom „Kulturno-historijsko i umjetničko blago BiH otuđeno u posljednjih 500 godina“ sa svim podacima šta je bilo s njim, kad je nastalo i gdje se danas nalazi.
Zalud nekoliko godina rada i uloženim sredstavima jer još uvijek skuplja prašinu kod mjerodavnih institucija koje ništa ne podizimaju da se barem nešto od toga vrati u zemlju. Nekoliko napomena o povelji Kulina bana, našem najvažnijem i najdražem nam dokumentu koji je izdat drugoj državi davne 1189. godine.
Postoje tri verzije teksta Povelje Kulina bana. Jedan primjerak je original, druga dva su kopije nastale u 12 i 13. stoljeću i danas se nalaze u Dubrovačkom arhivu. Stručno je utvrđeno da je prvi, najstariji primjerak, nastao u Bosni, izdat od Kulina bana pisan bosančicom. Nalazi se u rukopisnim zbirkama Biblioteke Akademije nauka Ruske feredercije u Petersburgu. Okolnosti pod kojim je Povelja dospjela u Rusiju danas su prilično jasne. Glavni akteri toga bili su onovremeni ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić i pravoslavni sveštenik Đorđe Nikolajević.
On je bio zadužen od austrijskih vlasti da izvrši prijepis starih dokumenata u Dubrovačkom arhivu pisani starom čirilicom kako bi se prenijeli u Beč. Njegova priča glasi ovako: Taj dokument je 1817. godine našao Gagić u gomili papira na dubrovačkoj tržnici koji je tu služio za umotavanje robe, tako ga spasio i odnio u Rusiju. Toj se priči dugo vjerovalo dok nakon Prvog svjetskog rata to nije opovrgao srpski historičar Ljuba Stojanović iz Beograda i ustanovio da ta priča ne može biti istinita. Dokazao je da Gagić nije mogao doći u posjed povelje 1817. godine, kako je tvrdio, jer su se 1832. g. sva tri primjerka Povelje još uvijek nalazila u Dubrovniku. Te godine je Đorđe Nikolajević dobio zadatak od austrijskih vlasti da prepiše čirilične dokumente u Dubrovačkom arhivu s namjerom da se prenesu u Beč. U tom popisu nalazio se i originalni primjerak Povelje za koji je konzul Gagić tvrdio da ga je našao 1817. godine, u starom papiru na dubrovačkoj pijaci.
Ispostavilo se da je Đorđe Nikolajević uradio dva prijepisa dokumenata, jedan za Austrijsku vladu, drugi za sebe. Svoj prijepis je poslao u Beograd gdje je objavljen u zbirci „Spomenici srpski, Beograd 1840. Tu je i najstariji primjerak Povelje Kulina bana. To znači da se taj primjerak još uvijek nalazio u Dubrovniku 1833. godine i nije prenesen u Beč sa ostalim dokumentima, a nije ostao ni u Dubrovniku. Ispostavilo se da je ruski konzul Gagić došao u posjed originala Povelje posredsvom Đorđa Nikolajevića kojeg je odnio u Rusiju gdje se i danas nalazi.
Dvije kopije Povelje koje su ostale u Dubrovniku prenesene su 1833.g. u Beč. Vraćeni su u zemlju nakon Prvog svjetskog rata i čuvale su se u Arhivu Srpske kraljevske akademije u Beogradu. Nakon okupacije zemlje 1941. godine ponovo su odnesene u Beč, da bi 1947. godine bile opet vraćeni i pohranjene u Dubrovačkom arhivu gdje se i danas nalaze.
Slika naslovna: Rad u Dubrovačkom arhivu (autor) 2. Nekoliko povelja izdate od bosanskih banova i kraljeva 3. Elaborat o bosansoj kulturnoj građi u svjetskim zbirkama
