Zato islam naređuje veoma ozbiljan tretman vremena.
Po islamu: "Ko vjeruje u Allaha dž.š. i Sudnji dan taj treba da cijeni vrijeme, da ne dozvoli da mu ijedan momenat prođe uzalud".
Posebno kada znamo da se u jednom času može nepovratno izgubiti veoma mnogo, da čovjek u samo jednom času može upropastiti, odnosno da u jednom času može obezbjediti vječnu sreću, onda nam je dovoljno jasno da naš stav prema vremenu, koje predstavlja izuzetnu dragocjenost, mora biti do kraja ozbiljan i promišljen.
Ovu specifičnu riznicu treba iskoristiti do maksimuma. To će nam koristiti posebno na Ahiretu, kada budemo ubirali plodove svoga rada na ovom svijetu.
Kada čovjek osvane pa klanja sabah, treba da je sretan i zahvalan Allahu dž.š. što mu je pružio priliku da iskoristi i ovaj dan što će mu vrijediti u vječnom životu. Jer, da ga je na spavanju zadesila smrt tada bi, kao i svi umrli, želio da je živ, da slavi Allaha dž.š. i na taj način zarađuje za Ahiret.
Pravi musliman će, za svaki svjesno napravljeni prekršaj, sam sebe kazniti, kako bi se prevaspitao. Tako, na primjer, zbog prejedanja ili konzumiranja sumnjive hrane, on će se kazniti glađu, postom; zbog gledanja u ono što je zabranjeno, haram, on će gledati samo preda se.
Zabilježeno je da je hazreti Omer r.a. jedanput zakasnio u džemat na ikindiju pa je sam sebe kaznio time što je uvakufio komad zemlje čija je vrijednost iznosila 2 000 dirhema. Ibni Omer, pak, jednom prilikom zakasni na akšam namaz toliko da je ugledao dvije zvijezde. Zbog toga je oslobodio svoja dva roba.
