"Ne znam koliko je ko mogao uz rat i ono odmah poslije njega birati sebi životni standard, ali mislim da je djetinjstvo sviju nas, koji gazimo četrdesete i ovih malo starijih bilo isto. Nije ni čudo što su dosadašnje vitrine i ormari bili pod ključem, koji je visio majkama ili nenama o učkur dimija, jer kažu ovo moje dijete bi zvizdu sa nebesa pojelo, da se može gore propeti. Nije da nije bilo slatkog, ali sve je bilo pod ključem.
Svi smo tada bili komite, pohlepni i kradljivi. Ni ona ugažena žvaka na podu ili na putu nije se tek tako propuštala, a da se nije oprala i 'pronosala', pa okači je pod prozor, opet ujutro umoči u šećer i evo je još 24 sata se može žvakati.
Roditelji su uvijek bili uz svoju djecu, jer nisu htjeli da njihova djeca imaju težak život kao i oni, pa su ulagali sve atome snage da njihova djeca maturiraju. Kad maturira, spreman je da bude hodža, slikar, doktor, pedagog,...U pojedinim kućama bilo je mnogo djece.
Pisalo se u jednoj sveski 3 ili 4 predmeta, nosila se jedna torba, jedne čizme ili tene, pa se dosta puta mimoiđu u šumi i tu se razmijenjuju ruksaci. Onaj iz prve smjene ne radi zadaću, dok se ovaj iz druge ne vrati kući, pa oboje piši zadatke pod onom svijećom ili lampašom.
Druge godine otac ne kupuje nove sveske, nego briši stare, sve polako i lijepo, pa piši u tim starim. Nije bilo računaljki, pa babo ode u šumicu i od grančica napravi štapiće, kako bi djeca znala oduzimati i sabirati. Tad bile one sveske usko-širokih linija, računske sveske masnih listova, a na plavim koricama nacrtan košarkaš u žutom dresu. Čitanke u kojima je Baka pljevi put, Djevojka sa zlatnom kanticom, Tri druga, Roda i lisica, Aron (onaj dječak s balonima), Plamena, Šoljica kafe, priča o golubu koji padne tokom leta, koju smo ispraćali sa suzama dok učitelj čita, Zuhra,...Još uvijek se sjećamo nekih crteža iz te stare čitanke kojoj je sada oko 30 godina.
Torbe su se krpile, šta je muško a šta žensko od odjeće ili obuće nije se plaho ni gledalo. Ujutro se nije ni znalo koliko je sati, pa prespava i mati a bogami i dijete, jer nije svaka kuća imala sat. Sjećam se da se išlo i u susjednu kuću pitati koliko je sati. Vazda se čulo:" Mama šta ima jesti?" Pa se kruh namaže šećerom i zalijeva sokom. Nije što bi rekli zdravo, ali do 12 ili 1 sat treba izdržati, jer nigdje marke nisi mogao dobiti, a kamoli na putu naći.
Do škole zaviruj po šumi i beri jagode nanizane na travčici pa dadni učitelju ili učiteljici za bolji prosjek. Jer neko je za bolji prosjek od kuće donosio sir i mlijeko. To su bili ti bogatiji, kojima se gledalo kroz prste. A po povratku iz škole krale se jabuke, hašlame, dudovi, šeftelije, kruške, šljive. Neko je znao i potrčati za tom kradljivom djecom, kako bi im zaprijetio da će reći roditeljima.
Ako si druga smjena u školi, red je da se i krave čuvaju kad rosa ustane, a ovaj iz prve čuvaće ih prednoć do akšama.
Vazda je bilo ljepše čuvati prednoć, jer su bile igre zabavnije, a djece je tad bilo 10 ili 20. Igralo se žmurke, graničara, amarele, ploje, tetaka, odbojke, nogometa, košarke, lastike, zemlje, pravile se kućice od gline, pa potjeraj krave ili ovce kući kad mati povikne da treba musti dok se još vidi. Šta je bilo u Kini ili Americi nije nas zanimalo, a iskreno nismo ni čuli nešto mnogo o tim stvarima. Subotom otjeraj krave ranije da se zatvore do 20:10 jer tad je na HRT1 vazda bio dobar akcijski film, koji se s ostalom djecom prepričavao do škole.
Ujutro ako otac ili brat otjeraju krave na ispašu na kojoj djeca još nisu naučila čuvati blago, zauzimale su se lokacije na drvaranci, gdje se klackalo, igralo kuća, bucalo oko sijena i snopova komše poredane uz sijeno, valjalo se niz travu u doline. U kuću se ulazilo tačno jacija uči. Malo ko noge opere, ako mati ne natjera, pa u dušeke i mirna duga noć. Tad se gledala američka serija Santa Barbara, Slučajevi X, Sledge Hammer, Marisol, Esmeralda, Sirota mala bogatašica, Čarli Čapljin, zabavni program Jel me neko tražio, Kolo sreće sa Oliverom Mlakarom,...
Rodbina kad dođe i ponese onaj ceker, sjedi se u kući dok se milošto ne raspodijeli pa onda zviz prekuću. Vazda platno za dimija, kere, bombonjera, sapun i malo smoki. Ili kesa bonboni.
Tako se nosilo od kuće do kuće, a majke su pozorno pazile od koga su šta dobile, da ne vrate isto milošto istoj osobi. Kocka čokolade se znala lizati po 10 minuta. Ah, danas ni jedna čokolada ne miriše kao te što smo mi imali. Djeca su cijeli dan bila vani. Stariji su želi pšenicu na srp ili kosu, nisu se čule kosilice da kose travu, pa cijeli dan razgrći, prevrći i uhrpavaj sijeno dok se ne sadije. Vršidba je bila zabavna jer se moglo skakati i galamiti, a najveće veselje je bilo zbog hrane, jer ako taj dan nema hrane na pretek, onda se stvarno nije znalo dobro najesti.
Siromaštvo, iako je tada teško bilo, odgajalo je čestite i moralne ljude, koji su iz iskustva u kasnijim godinama, gledajući svoju djecu za telefonima i televizijom, mogli primjetiti veliku razliku u odgoju kakav su oni imali i kakav sada imaju njihova djeca. To je prevelika razlika. Djeca se više i ne igraju. Ili ih nema po prekućama, jer se ne znaju igrati osim igrica na telefonu.
A priroda još uvijek ista ostala da nâs starije podsjeća na najljepše i najsretnije dane našega života, koji polako prolazi. I stvarno kad zastaneš nad mjestima na kojima se do sada igralo, u glavu dolazi hiljade i hiljade sjećanja na to lijepo siromašno djetinjstvo. Da nam se u to vrijeme vratiti, zar ne?"
TEKST: E. EMINIĆ
