Od početka ruske invazije na Ukrajinu, grad Mariupolj prolazi kroz pakao, a rusko granatiranje nije prestajalo ni jednog trenutka.
Građani su ubrzo ostali bez struje, vode, hrane i lijekova. Nemali broj ljudi je utočište potražio u željezari Azovstal, odakle su tek nedavno evakuirani.
Priču ovih ljudi donosi The Guardian, a oni su otvorili dušu o noćnoj mori koju su preživjeli.
Spajk, svadljivi jazavičar, dobijao je nešto za svaki obrok, čak i dok su ljudi zarobljeni u bunkeru ispod željezare Azovstal gladovali. Na kraju je bilo tako malo hrane i vode da su odrasli imali jedan obrok manje. Dvije šoljice makarona su otišle u deset litara vode, a ta supa je trebala da nahrani 30 ljudi. Djeca su jela dva puta. Ipak, svi su djelili hranu sa svojim ljubimcem.
Neko bi mu dao kašičicu kaše, a svi u porodici bi mu dali tri ili četiri kašike kada bi jeli. Srećom, on je mali - rekla je Olena Čehonatski.
Pobjegla je pod zemlju da bi izbjegla granatiranje na početku rata, zajedno sa suprugom Jegorom i dvojicom sinova Artemom (12) i Dmitrijem (17). Očekivali su da će tamo ostati dvije nedelje, a to se prolongiralo na dva mjeseca.
Nikada nisam bila osoba koja voli pse, prije nego što je Spajk stigao - rekla je, prenosi The Guaridan.
Oni su bili u posljednjoj grupi evakuiranih civila iz Azovstala, koji su stigli na teritoriju pod kontrolom Ukrajine, večer prije nego što je ruski predsjednik Vladimir Putin, proglasio rat u Ukrajini kao "svetu" misiju za oslobađanje ljudi, na vojnoj paradi u Moskvi.
Kakvo oslobađanje? Šta je razlog za sve to - upitala je Olena.
Naš prvi osjećaj je nevjerica da smo uspjeli da se evakuišemo. Posljednjih dana smo gubili nadu. Granatiranje je bilo tako jako da je izgledalo nemoguće izaći -dodao je Jegor.
Dok je porodica vjerovala da će biti u bunkeru samo dvije nedjelje, bilo je i onih ljudi koji su mislili da će tamo biti samo dva dana. Više od dva mjeseca kasnije, oni su još uvijek bili tamo, a zalihe vode i hrane su se smanjivale dok su zgrade oko njih razarale ruske bombe. Bili su lišeni skoro svega osim sna.
Spavajte više, jedite manje. Jer kad spavaš, ne moraš da jedeš - rekao je Jegor.
Sada je plan da nastavimo da živimo. Ostalo će doći samo - rekao je.
Kada su došli u bunker, bilo je struje, ali njihov svijet se ubrzo promjenio. Život u buđavom podrumu nije bio lak, a miris vlage se uvlačio u njihovu odjeću i kožu. Struja je nestala nakon jednog dana, interneta nije bilo, samo mali radio koji je mogao da uhvati tek poneku stanicu.
Koristili su automobilske baterije za napajanje LED svjetla, a u mraku su pokušavali da igraju igre. Donijeli su šah, bekgemon i karte. Svaki dan je bio kockanje sa smrću. Čak i odlazak u toalet je značio rizikovanje života, jer su nužnici bili u prizemlju. Za djecu, starije i nemoćne osobe u bunkeru su bile kante koji su odrasli naizmjenično praznili.
Niko nije izašao odatle isti kakav je bio - rekla je Oksana, zaposlena u Azovstalu, koja iz bezbjednosnih razloga nije htjela da kaže svoje puno ime.
Bili su jedna osoba kada su ušli, a druga kada su izašli - rekla je.
Zeleni koridor
U prvim danima, djeca su očigledno bila traumatizovana - rekla je ona.
Tinejdžeri su samo buljili u zidove, mlađa djeca su se klonila dodira. Vremenom su se malo prilagodili zastrašujućoj situaciji.
Kasnije su nam dozvolili da ih grlimo, posebno tokom bombardovanja. Sprijateljili su se, a starija djeca su učila mlađu - rekla je.
Sama Oksana je izašla iz Azovstala sa tri talismana - kašičicom njenog muža, crteže djece sa kojom je provodila vrijeme i futrolom za pasoš sa blistavim perlama koje sama dodala.
Nemam ništa drugo od svoje kuće - rekla je.
Pokušali su da odu početkom marta kada je objavljen zeleni koridor, ali su borbama otjerani u podzemlje. Gledali su desetine ljudi kako odlaze prije njih, ali je svako putovanje bilo kockanje.
Civilni spasilački koridor
Kada su djeca izašla napolje, pravili smo im etikete na odjeći sa njihovim imenima, krvnom grupom i datumom rođenja. Tako da bi ako se desi da nastradaju mogli da budu lakše identifikovani - rekla je Oksana.
Jedna grupa je odlučila da prepješači 100 kilometara do Berdjanska kroz bojna polja, minska polja i ruševine, jer je to izgledalo manje zastrašujuće od boravka u željezaro.
Ne znamo da li su uspjeli - rekla je
Tada su preko radija čuli posljednje pokušaje da se postavi civilni spasilački koridori i odlučili su da vide da li mogu da nađu izlaz. Vojnici su ih zatekli kako čekaju napolju i rekli su da imaju 15 minuta da se spreme.
Oksana je bila oduševljena kada je konačno mogla da napuni svoj telefon i kada je vidjela brojne poruke porodice, rođaka i prijatelja iz cijele Ukrajine, piše The Guardian.
