Šećer joj izjeda kosti
Sitna umirovljena učiteljica odlučila je umrijeti. Ne danas ili sutra, nego kada joj bolest do kraja onemogući iole normalan život. I kada bolovi postanu nesnosni. Njeno tijelo od djetinjstva pati. Boluje od Morquieva sindroma, bolesti pri kojoj, zbog nedostatka enzima za razgradnju šećera, stradavaju kosti. Šećer joj doslovno izjeda zglobove, hrskavicu, kosti. U životu je prošla više od deset operacija, tijelo joj gotovo potpuno ukočeno, kreće se uz pomoć štaka. I boli. Užasno boli. Od te neizlječive bolesti obolijeva jedna osoba na 100 tisuća.
Dobila odobrenje za smrtonosni koktel
"U našoj maloj Sloveniji nema podataka koliko je oboljelih, ali u mojoj su obitelji dva slučaja. Ja i moja pokojna sestra", kaže nam Alenka Čurin-Janžeković.
No u tom izmučenom tijelu još ima snage za borbu. Alenka Čurin-Janžekovič načela je tabu temu u Sloveniji – pravo svakoga da izabere kada će umrijeti i da taj kraj bude dostojanstven. O eutanaziji se u Sloveniji, baš kao ni u Hrvatskoj, nije ozbiljno razgovaralo i ona zna da će konac te rasprave možda doći prekasno za nju. Zato je sve pripremila da po svojoj odluci umre u Švicarskoj. Dobila je odobrenje od organizacije Dignitas da u njihovoj klinici s njihovim liječnicima popije smrtonosni koktel koji će joj prekinuti patnju.
Ako preživi, otići ću umrijeti u Švicarsku
"Prvi kontakt s Dignitasom i s njihovim konceptom vođenog samoubojstva imala sam 2011. godine. Nakon operacije 2017. godine, kada su boli bile nesnosne i kada sam bila nepokretna, odlučila sam da ću to i učiniti. Rekla sam sama sebi da ću, ako ovo preživim i budem toliko pokretna da mogu otići u Švicarsku, to i učiniti. U roku od godinu dana dobila sam zeleno svjetlo i liječnika koji će mi propisati koktel", ispričala nam je povijest svoje odluke. Do nje nije došla preko noći. Još dok joj je sestra bila živa, dogovorile su se da neće dozvoliti da zalegnu u krevet i nepokretne budu ovisne o nekome.
Smrt će platiti 10 tisuća franaka
"To je protiv moje prirode. Ni sestra ni ja sebi nikada ne bismo dozvolile da ležimo u krevetu i čekamo odlazak", rekla je u razgovoru za Index. Sakupila je nemali novac. Više od 10 tisuća švicarskih franaka, više od 60 tisuća kuna, i čuva ih spremne da plati posljednje putovanje. Kao što su pokojnicima u staroj Grčkoj stavljali novčiće na oči da Haronu plate prijevoz preko rijeke do svijeta mrtvih, tako je i Alenka pripremila novac za put na drugi svijet.
"Skupo je, ali kada se čovjek odluči na to, zna da mora pripremiti novac. Švicarska jedina omogućava strancima eutanaziju i žele zaraditi na tome", rekla je Alenka. Nije joj žao novca, žao joj je što ne može umrijeti u Sloveniji.
Osmijeh ne silazi s usana
I sve nam to priča s osmijehom koji joj ne silazi s usana. Kako i sama kaže, nije to histeričan smijeh iz nemoći. To je osmijeh osobe koja se pomirila sa sobom, sa životom i sa smrti. Rođenje, život i smrt su za nju nedjeljivi. Smrt je samo dio kruga i vjeruje da, ako ima pravo na dostojanstven i slobodan život, ima i pravo na slobodnu i dostojanstvenu smrt. U vremenu provedenom s njom shvatili smo koliko voli život i da ju je upravo ta ljubav prema životu nagnala da potraži smrt po svom izboru.
Dok nam priča o svojoj odluci i kako je do nje došlo, pokraj nas sjedi njen suprug Marijan. Skoro četiri desetljeća su zajedno. Umirovljenom policajcu na neke njene riječi zasuze oči, na neke se nasmiješi.
Plešu i plesat će u smrti
"Ja bih želio otići prije nje, ali želio bih da još godinama plešemo", kaže nam.
"Da, plešemo. Iako se nakon posljednje operacije samo njišem na plesnom podiju. Zamijenim štake Marijanom, svojom živom štakom. Glazba i ples, tjelesni dodir, to je radost. To mi pomaže da se nosim s bolešću", kaže Alenka Čurin-Janžekovič.
No kako pustiti osobu da samo ode nakon toliko desetljeća zajedničkog života u ljubavi?
"On je snažan. Rekao mi je da neće biti egoist. Da će me pustiti ako se ponove boli i patnje od prije nekoliko godina. Ja nisam sigurna da bih njega mogla pustiti", priznaje nam.
"Najviše bih volio da odemo zajedno, ali ja sam, nažalost, zdrav i ne bi mi dozvolili. Tako da ću morati čekati da sam umrem pa da zajedno opet plešemo“, tiho kaže Marijan. I on i Alenka silno vole život i baš zbog te ljubavi svjesni su da je za nju eutanazija najbolji izlaz. Kada dođe vrijeme. Dotad će se smijati i plesati.
