Tim povodom Halilović je objavio potresan status na Facebooku koji prenosimo u cijelosti:
Uistinu smo svi mi Allahovi i uistinu se svi Njemu vraćamo!
Uistinu oči suze, a srce tuguje, ali nećemo kazati ništa osim onog čime je zadovoljan naš Gospodar! Uistinu, smo mi zbog rastanka s’ tobom, sine Nudžejma, tužni!
Danas je tačno godina otkako si preselila na Bolji svijet, godina u kojoj smo te se sjećali samo po dobru, zijaretili tvoj kabur u Konjicu gotovo svake nedjelje i drugim danima, učili dove za tebe, udjeljivali sadaku, daleko od očiju drugih puštali suze za tobom, jedni drugima pričali snove u kojima si uvijek bila vesela, nasmijana, nurli lica i u zelenim haljinama koje si posebno voljela, pregledali smo i čuvali tvoje sms poruke pisane proteklih godina, slagali smo tvoje fotografije u albume…
Tvoj sin Hamza hvala Allahu raste, prije 10 dana je napunio tri i po godine, puno te spominje, kaže da si najljepša, sanja te, čeka da mu dođeš, miriše tvoje mahrame i haljine, najvoli igračke koje si mu ti kupila, spominje mjesta gdje si ga vodila i igrala se sa njim… Svi ga pazimo i čuvamo, a najviše njegov babo Amar, koji ga vodi u prirodu, na mjesta koja ste obilazili u sretnom braku, a vikendom ga ostavlja kod nas.
Hamza sluša u obdaništu, najvoli tetića Ahmeda, daidžića/lođaka Zejda i amidžiće Fatiha i Nuha, prvi se javlja na interfon i telefon, ne voli se maziti i ljubiti, sam se oblači i rasprema, voli voćni sladoled, čips i pez, od nene dok pije čaj kada na njega ne obraća pažnju uzima ostatak čokoladice Duplo, drago mu je kada ga nena uspavljuje na nogama…
