"Oni su znali od trenutka kad su ih odveli da im neće biti dopušteno da žive. Znali su to iz hladnoće u očima njihovih ubica, znali su to iz smijeha njihovih egzekutora, znali su to jer svaka oslobođena supremacija vodi do Pilice, vodi do Jasenovca, vodi do Kigalija. Njihove majke, supruge, sestre, kćerke znali su od trenutka kad su njihovih sinovi, muževi, braća, očevi, oteti iz njihovih ruke da im neće biti dopušteno da žive. Znale su to iz zlobe, psovki, republičkosrpskog ološa, bosanskih četnika, dok su odvodili muškarce i dječake pod prijetnjom oružja. Znale su to iz požude bosanskih četnika dok su zurili u majke, supruge, sestre, kćerke", rekao je Rosensaft.
Dodao je da likvidirani bošnjački muškarci i dječaci nisu prvi, a neće biti ni posljednji, ali da oni dozivaju iz svojih kabura da ih se pamti zbog onog što su bili.
"Zbog užasa koje su osjetili, zbog suza koje su prolili, zbog hitaca koje su čuli, zbog tišine koja nastupi, zbog praznine koja nastupi, zbog tame koja nastupi i zbog svega onog što im nije bilo dopušteno da postanu. Dječak Bošnjak u Pilici, jevrejsko dijete u Ponaru, srpska beba u Jasenovcu, Tuci djevojčica u Kigaliju na našoj su savjesti. Ako ih zaboravimo naše će duše postati kamen, a naše oči nikada više neće proliti suze", rekao je Rosensaft.
Istakao je da je od svoje studentnice naučio o Srebrenici.
"Moja domovina je uništena je, naučila me. Hiljade bosanskih žena i djevojčica su silovane, naučila me. Hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka mučeni su, ukopani u masovnim grobnicama", rekao je
Naglasio je da mrtvi ne smiju postati statistika.
"Osam hiljada je anonimno i apstraktno jednako kao i šest miliona da se pamti. Da se istinski pamti moramo pamtiti jednog, pa još jednog, još jednog. Moramo vidjeti jedno lice, drugo lice i potom još jedno lice. Moramo osjetiti jednu agoniju, još jednu agoniju, zatim još jednu, dok se ne sjetimo jedne, dok ne vidimo jedno lice, dok ne osjetimo jednu agoniju 8.000 puta", kazao je Rosensaft.
Dodao je da baš kao što ne može biti oprosta, ne može biti ni iskupljenja, nikada, za SS-ovce u Birkenau, za ustaše u Jasenovcu, za zločince u Ruandi.
"Nema iskupljenja nikada za egzekutore u Srebrenici, u Pilici, za silovatelje u Foči. Nema izgovora, niti jednoga, nikada, za premlaćivanje nenoružanih ljudi i dječaka, za ubistvo nenoružanih ljudi i dječaka, za silovanje žena i djevojčica. Nećemo zaboraviti i nećemo oprostiti vama koji i danas branite ubice. Pokušavate da racionalizirate klanje, nalazite izgovore za silovanje, za vas koji danas odbijate priznati, okajavate ubistva, silovanja, klanja. Vama koji veličate Mladića sa muralima u Banjoj Luci, Bosanskoj Gradišci, Kalinoviku, Beogradu. Vama čije riječi danas ubijaju mrtve opet. Vama koji svojim lažima, negiranjem genocida, postajete pomagači počiniocima nakon ubistava, silovanja, zločina protiv čovječnosti, etničkog čišćenja, genocida", rekao je Rosensaft.
U nastavku je govorio o negiranju zločina od Petara Handkea, Milorada Dodika i Željke Cvijanović.
"Kada Milorad Dodik kaže da nije bilo genocida kaže Mevludinu Oriću da nije ostavljen među mrtvima u masovnoj grobnici okružen leševima. Govori Salihi Osmanović da nije vidjela Mladića u Potočarima. Da bosanski četnici nisu ubili Ramu i Nermina. Da nije ostala udovica koja svake noći liježe u suzama. Kad Petar Handke kaže za Bošnjake da su izvršioci isti kao bosanski Srbi i bosanskim Srbima da su žrtve iste kao Bošnjaci on izjednačava ubice sa ubijenim. Kada Željka Cvijanović kaže da je Srebrenica bila osveta za ranije nasilje nad bosanskim Srbima ona opravdava hladnokrvno ubistvo četraestogodišnjeg Senada Beganovića, petneastogodišnjeg Damira Suljića, šesnaestogodišnjeg Azmira Osmanovića, šesnaestogodišnjeg Salema Mustafića, opravdava ubistvo djece", rekao je Rosensaft.
