Bosna i Hercegovina. Politika i moral u jednoj rečenici?! U grobu se okreću Platon, Aristotel, Jean-Jacques Rousseau..., ma, i Machiavelli.
Slučaj „Tegeltija“ oglodao je do koske moral bh. političara i građanima jasno rekao da politika nije (a nije ni bila) briga za opće, nego za "njihovo dobro“.
Da pozajmimo misao Hane Arendt i u svakidašnjoj „banalizaciji zla“ koje bh. društvo pritišće kao vodenični kamen u sferi političkog pravosuđa, jednog čudovišnog socijetalnog kentaura, koji se beskrupulozno umiješao u ustavno pravilo odvojenosti tri stuba države, pitamo - ima li smisla uopće išta pisati nakon slučaja „Tegeltija“.
Kolege pišu o kafanskom administriranju pravosudnim predmetima predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV), a ima tu „do neba“ opravdanog sarkazma i ironije. Opšteprihvaćen stav javnosti je da su građani taoci otete države čije institucije preko „svojih ljudi“ nisu u službi građana i općeg dobra, nego privatnih interesa .
Divlje srastanje politike i pravosuđa kao apsolutna prijetnja razvoju društva, kao kad zadnji slabinski kralježak sraste sa križnom kosti, pa imamo lažni zglob tijela koje više ne funkcionira normalno, tako bi se mogla interpretirati katastrofična sakralizacija aktuelne političkih moćnika sa pravosudnim moćnicima.
Laboratorij moralnih devijacija
I kao potop morala i nečeg što društvo naziva pravednošću. Kako iko normalan „od Toleda do Vladivostoka“ može i pomisliti da je „očinska“ briga Milorada Dodika za Milana Tegeltiju izraz strepnje za opće dobro bh. države. Moralna dimenzija bh. političara nepostojeća je kao dijagonala kruga. Dodik je u u svemu, pa i u aferi „Tegeltija“ posebna priča sa njegovom uobičajenom floskulom o „progonu srpskih kadrova“, ali zanemarljiv je broj bh. političara koji su se drznuli da stvari nazovu „pravim imenom“.
Takvo ponašanje, odnosno nemoral, spram općih vrijednosti, hrani institucionalni nemoral koji se kao kuga proširio svim porama države. Afera „Tegeltija“ i reakcije tzv. političkog sistema u koji ćemo, pored političkih stranaka i zakonodavnih i izvršnih tijela svih nivoa uključiti i advokatske komore, sudačke i tužiteljske asocijacije potpuno unezvjerenim građanima nacrtala je faktičko stanje BiH - nemoralno ponašanje je zapravo normalno i to, na opće zaprepaštenje, održava ovu i ovakvu perverziju od institucija. BiH je postala, nažalost, laboratorij moralnih devijacija, od mjesne zajednice do vrha države.
Politika treba da uspostavlja opću volju jedne zajednice kroz različite vrijednosti, a potonja izjava Milorada Dodika dokaz je kako se interes jedne grupacije (političke stranke) predstavlja kao, valjda opći, interes jednog kolektiviteta, odnosno konstitutivnog naroda, a u krajnjoj instanci, interes samog Dodika i njegove stranačke „elite“ pred pravosudnim institucijama, što je već opće mjesto Miletove faktične politike.
„Sama izjava gospodina Dodika ukazuje zapravo na usku stvarnu ovisnost i elemente uzajamnog podupiranja politike koje SNSD zagovara i sam Tegeltija. U okviru Fondacije Centar za javno pravo (FCJP) mi smo pravili detaljnu analizu takozvanih Tegeltijinih zaključaka, kojima je htio iz Suda BiH izbaci niz sudaca zbog njihove nečasne ratne prošlosti. I već je ta analiza pokazala da je Tegeltija zapravo pod najdirektnijim uticajem SNSD-ove politike i da je neka vrsta njihove produžene ruke u VSTV-u“, prije dan-dva izjavio je profesor Pravnog fakulteta u Leipzigu i direktor FCJP-a Edin Šarčević.
Zanimljiva je opservacija prof. dr. sc. Ante Čovića, predstojnika Katedre za etiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta da „ni javna percepcija ne očekuje od političara da bude moralan i zapravo, moralan političar, ili recimo pošten, kolokvijalno je na neki način iznimka ili nešto što ga čini lošim političarem, jer on uzima u obzir stvari koje štete u borbi za one interese za koje se faktična politika zalaže“.
„Možemo doći do jednog pesimističnog zaključka da je politika kao djelatnost i kao sustav, u osnovi jedan institucionalni nemoral“, kaže profesor Čović.
'Gomila malih privilegija' za čast političara
Društveni antropolog Aleksandar Bošković opisuje odnos politike i morala vrlo jednostavno.
„Na nekom, ako hoćete, univerzalnom moralnom nivou, oni se ponašaju vrlo pragmatično, ma koliko bi to posmatračima sa strane moglo delovati nemoralno. Međutim, oni jednostavno štite sopstvene interese“, kaže Bošković.
Publicistkinja Svetlana Slapšak ističe da se političari politikom bave zbog privilegija.
„Profesija političara je danas zaista obeležena uglavnom time što se obično naziva fringe privileges - nije samo plata, nije samo dobitak, nego zaista gomila malih privilegija sa kojima se jako lepo može živeti“, tvrdi ona.
Ta „gomila malih privilegija“ upravo opisuje čast i moral balkanskih, a time i bh. političara.
Vrlo je indikativna izjava Bakira Izetbegovića koji se na zanimljiv način „očešao“ o „aferu Tegeltija“, stvarajući privid odgovornog političara. Doduše, samo je očinski prekorio Milana kako „nije smio dozvoliti da se nađe u ovakvoj situaciji“, po onoj narodnoj „nije majka sina karala što se kockao, nego što se vadio“.
„Svi u BiH se slažu da pravosuđe nije u dobrom stanju, te zbog toga slijedi akcija Evropske unije“, rekao je Izetbegović i pojačao frustraciju javnosti.
Zar ne treba uslijediti akcija domaćih vlasti u skladu sa zakonima ove države? Zar je moguće da „prvi u Bošnjaka“ indiferentno stvara savršen krug odbijanja bilo kakve veze sa „tegeltizacijom“ svoje političke stranke i njega samog, te zaziva „vanjsku intervenciju“ po pravosudnim „gloginjama“?
Distanciranje bh. političara od izjava
Moguće je, jer želi uvjeriti javnost da se time krivica za razne tegeltije sva tri konstitutivna naroda, delegira međunarodnoj zajednici, kao subjektu odlučivanja za sve što ne valja u BiH, a kompletna bh. politička scena, pa i njegova stranka se na taj način abolira od bilo kakve veze ili odgovornosti.
Nema reakcija Dragana Čovića (HDZ) ni Nermina Nikšića (SDP), šute Denis Zvizdić, Šefik Džaferović, političari iz RS-a, a zahtjev Naše stranke je svijetli izuzetak koji potvrđuje pravilo. Zašto je to tako, možda je najbliža istini konstatacija kolege Eldina Karića.
„Tegeltija je partijski prijatelj broj 1 u Bosni i Hercegovini“, reći će Karić i na ovoj konkluziji, koju niko ne dovodi u pitanje, potpuno je jasno distanciranje najviđenijih bh. političara od bilo kakvih izjava.
Tegeltija je preko VSTV-a uz punu saradnju članova ovog tijela (njemački Tageszeitung konstatira da u VSTV-u sjede „najgori, najmanje obrazovani i najmanje pouzdani pravnici“) ustanovio takvu vrstu kadroviranja u sudovima i tužilaštvima koje godinama zaustavlja istrage protiv „najuglednijih“ članova stranaka na vlasti pa na sceni imamo pljačke, nepotistička zapošljavanja, kriminal, ubistva djece (David Dragičević i Dženan Memić).
Poznati banjalučki advokat veoma blizak Milanu Tegeltiji, moglo bi se reći, čak i prijateljski nastrojen prema njemu, u neformalnom razgovoru, dotučen personalnim padom dostojanstva Tegeltije i odsustvom bilo kakvog kajanja kazao je:
„Morao je podnijeti ostavku, to je bilo najmanje što je trebao učiniti. Nema dokaza da je uzeo novac.“
Bh. publicist Nihad Krupić ističe kako je od načina izbora, preko „potkivanja“ pa do odbacivanja pokretanja disciplinskog postupa afera „Tegeltija“ slika i prilika i ogledalo bh. društva.
„Sve je tu poremećeno i tu nema popravka, osim generalnog remonta. Narod je nakon 26 godina nazovidemokratije raspamećen. Milorad Dodik igra odlično ulogu Davida Štrbca i „razvlači pamet“. Ne vjerujem da postoji ijedan državni službenik koji ima apsolutno povjerenje međunarodne zajednice i ovaj „šou sa potkivanjem“ bez posljedica može proći samo kod nas. Na stranu to što Milana Tegeltiju nijedan značajan međunarodni dužnosnik neće više primiti, i na stranu to što je Tegeltija učinio mnogo da se na crnoj listi kod međunarodne zajednice njegov mentor Milorad Dodik još više učvrsti kao nepoželjna osoba“, kaže Krupić.
Vladanje državom preko svojih tegeltija
Nemoral političkog soja u BiH na primjeru „Tegeltija“ ukazuje na potpunu unutrašnju podijeljenost BiH na tri „obrasca“ ili „prostora“ – bošnjački, srpski i hrvatski. Vođe ova tri „plemena“ ne dozvoljavaju da se iko sa strane miješa u ono šta rade njihovi kadrovi. To je tzv. vitalni nacionalni interes Milorada, Bakira i Dragana. Stoga je u potpunosti svima nama, a i svijetu, jasno da Milorad Dodik brani svog Milana koji je zaposjeo jednu instituciju i račune ne polaže ni Bakiru, ni Draganu, nego samo Miloradu, jer ga je on tu i postavio.
To što je u potpunosti degradirano i do paradoksa iskrivljeno sve što u toj instituciji treba da naliči na državu, nema veze. Uostalom, BiH samo liči na državu i funkcionira najviše i skoro isključivo zahvaljući pritiscima izvana.
Ovdje je politička pohlepa nemjerljivo veća od koristi za društvo. Vođe tri konstitutivna naroda zasnovale su tehnologiju vladanja državom preko svojih tegeltija bez jasnih društvenih ciljeva, a sa istim privatnim interesima - da njima bude dobro. Stoga bh. političari neće ni u kojem slučaju napadati koruptivno i skandalozno ponašanje Milana Tegeltije, predsjednika VSTV-a, jer bi radili protiv sebe. Neće ga ni braniti, jer bi to bio nemoral svoje vrste i urlik nepravde koji, ipak, ne može izdržati nijedno ljudsko čulo. Otud glasna šutnja, koja sve govori.
