Kada je većina zastupnika iz reda srpskog naroda napustila Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine 1991. godine i napravila paradržavnu instituciju, tvrdili su da “ne žele biti preglasavani”, da se “krše njihova ustavna prava”. Žalili su se domaćim i međunarodnim instancama tražeći očitovanje. Dobili su odgovor kojim nisu bili zadovoljni. Odgovor im zapravo nije ni trebao. Trebalo im je još vremena i trebao im je oreol žrtve iznad glave kako bi pokrenuli mase. U isto vrijeme, ista grupa zastupnika organizovala je radikalno kršenje Ustava, razbijanje Republike Bosne i Hercegovine, te privodila kraju pripreme za rat. O tome je u presretnutim razgovorima govorio sam Radovan Karadžić. Govorio je o zauzimanju “srpskih općina”, formiranju “savjeta”, rasporedu vojnih snaga, “desecima hiljada naoružanih Srba” i stotinama hiljada “muslimana koji će biti ubijeni”.
U maju 1992. godine zastupnici koji su napustili zvanične institucije, već na 16. sjednici paradržavne “Skupštine srpskog naroda u BiH”, usvojili su “Šest strateških ciljeva” srpskog naroda. Ostvarivanje tih ciljeva će, prema mišljenju Ratka Mladića, a kasnije i prema praksi, značiti genocid.
Prvi strateški cilj srpskog naroda značio je “razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice” i stvaranje države, narodne države, kako je ranije definisana u Trećem Rajhu. “Kad smo govorili da, gdje su Srbi, to je srpska teritorija, to je mobilizacija cijelog srpskog naroda. Mi ćemo organizovati, korektno našem narodu dati krov nad glavom, preseliti ga ako treba, nećemo (ga) dovesti u genocidni položaj”, govorio je Momčilo Krajišnik, pokazujući fašističko-nacističke zube.
Drugi strateški cilj jeste koridor između Semberije i Krajine, a treći “uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država”. Četvrti strateški cilj jeste uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi, a peti “podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio”, što će se na koncu i dogoditi nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Šesti strateški cilj, ali ne nevažan, jeste izlaz “srpske republike Bosne i Hercegovine” na more.
Ostvarivanje pojedinačnog ili svih nabrojanih ciljeva značilo je rat, ratne zločine, etnička čišćenja i genocid. Oni koji su pokrenuli srpski narod u ovom smjeru bili su toga do kraja svjesni. O tome su glasno govorili na sjednicama paradržavnih institucija:
“Nismo pitali ni vas, ni gospodina Karadžića, ni gospodina Krajišnika šta smo trebali da uradimo u Prijedoru. Jedina zelena općina (većinski muslimansko stanovništvo op. a.) u Bosanskoj Krajini bio je Prijedor. Da smo slušali vas, mi bismo danas bili zeleni, mi bismo i danas bili Krupa, a Prijedor ne bi bio Prijedor. Mi smo njih sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto.” (Srđo Srdić)
•”Ali, oni koji budu planirali operaciju Sarajeva, oslobađanja Sarajeva ili uništenja žive neprijateljske sile u Sarajevu, moraju da planiraju šta će sa zdravstvenim objektima. I odmah da vam kažem, ako će Vojna bolnica pasti u ruke neprijatelju, onda sam ja za to da se Koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi.” (Dragan Kalinić)
“Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom. Žepa se podrazumijevala. Gospodo, mi bismo izgubili rat da postoji Žepa s 90.000 naoružanih muslimana. Izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plan bez znanja GŠ, ne ni krijući, nego slučajno nailazeći na generala Krstića, i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti s Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to.”
Usudili se međunarodna zajednica reagirati i silom zaustaviti velikosrpske planove ubit će još više muslimana, zaprijetio je 1995. godine Aleksandar Vučić, aktuelni predsjednik Srbije, tadašnji radikal ratnog zločinca Vojislava Šešelja: „Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”.
Rukovodstvo srpskog naroda, na čelu s Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Momčilom Krajišnikom, Radoslavom Brđaninom, Nikolom Koljevićem, Veliborom Ostojićem, Ratkom Mladićem i brojnim drugim, nije krilo ni svoje namjere ni metode kojima će ih ostvariti. Zato su redom završili u Hagu. Presuđeno im je za genocid i najsvirepije ratne zločine.
Jedan od načina za ostvarivanje ratnih ciljeva bila su i masovna silovanja. Borislav Herak je, naprimjer, priznao da je, pošto ih je prethodno silovao, ubio šest djevojaka: Anisu, Fatimu, Mairu, Sabinu, Senadu i Šubulu. “Imali smo naređenje da silujemo zatvorenice zbog jačanja morala srpskih vojnika”, izjavio je Herak na suđenju.
Da je silovao, premlaćivao i ubijao po Rogatici, priznao je i Stojan Perković. Takva nedjela u Drvaru činio je, i to priznao, Dragan Rodić. Rade Veselinović priznao je da je ubijao i silovao u Hadžićima.
Za nedjela koja današnje političko rukovodstvo Srba negira, zabilježeni su deseci i stotine priznanja, kajanja i sudskih presuda. Dražen Erdemović i Marko Boškić priznali su i ispričali šta su radili u Srebrenici. Mučenje, ubistva i bacanje u Drinu u Štrpcima priznao je Mićo Jovičić. Dragan Jelesić priznao je ubistva u Brčkom, strahote Keraterma pokajnički su priznali Stevan Todorović i Dragan Kulundžija. Darko Mrđa je priznao kako je izvršeno ubistvo 200 muškaraca iz Prijedora na Korićanskim stijenama. Logor Sušica u Vlasenici krije najmračnije sudbine žrtava, a šta im je rađeno priznao je Dragan Nikolić. Brojni su pripadnici VRS-a i MUPRS-a koji su priznali kako su na terenu premlaćivanjima, mučenjima, silovanjima i ubistvima provođeni “strateški ciljevi srpskog naroda”: Brano Gojković, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Milivoje Ćirković, Zoran Kušić, Dragan Crnogorac, Vaso Todorović, Dušan Fuštar, Damir Ivanković, Goran Đurić, Ljubiša Ćetić, Milan Simić, Stojan Kenjalo, Dragan Balaban…
Oni koji danas i godinama već ne žele čuti glas žrtava, mogli bi i morali bi pročitati priznanja zločinaca i presude u njihovim predmetima.
“Mladićevi ratni zločini osigurali su teritoriju RS-u, što je prepoznato i ozakonjeno Dejtonskim sporazumom. To je priznanje koje je bilo ništa manje nego nagrada za uspješan genocid”, tako smatra David Pettigrew, profesor filozofije i studija za proučavanje Holokausta i genocida na Državnom univerzitetu Južnog Connecticuta te član Upravnog odbora Univerziteta Yale. Da će biti tako, još dok su ratni zločini i genocid provođeni, smatrao je zločinac Karadžić: “Naravno, protiv sebe imamo velike sile. Ali još uvijek te sile će se prilagođavati sili srpskog naroda, odnosno njegovoj težnji da živi u svojoj državi, odnosno u savezu država, odnosno da živi onako kako hoće.”
Ono što su međunarodna zejdnica i medunarodno pravo kod Hitlera i saradnika prepoznali kao nacizam, ono što se definiše fašizmom, političkom i vojnom rukovodstvu Srba bilo je i jeste dopušteno. Dio Hitlerovog programa koji je, između ostalog, hrlio antisemitizmu i pravu “Njemačke da se teritorijalno širi na štetu drugih država”, kao i da “Njemačka ima pravo da uzme sve teritorije s njemačkim stanovništvom u drugim državama”, kada se primijeni na iskazanu mržnju srpskih političkih predstavnika prema muslimanima i “pravo” da se Srbija širi na “teritorije sa srpskim stanovništvom”, postaje prihvatljiv. I to baš onima koji su zaslužni za ukidanje Rajha, procese nacistima i krilaticu “nikad više”.
Argumentaciju za aroganciju, napad na državu Bosnu i Hercegovinu i neonacizam današnji politički Fuhrer srpskog naroda, Milorad Dodik, pronalazi upravo u riječima samog Adolfa Hitlera: “I Hitler je govorio da jedino Srbi mogu da imaju državotvorni kapacitet i treba da se spriječi da stvore jaku državu na Balkanu. Kada vidimo da smo do sada imali tri visoka predstavnika iz germanskog svijeta, a četvrtog pokušavaju da nametnu, onda se vidi koliki je tu njihov interes.”
Tri dana nakon što je potpisan Okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini u Parizu, 17. decembra 1995. godine, Narodna skupština RS-a na 56. sjednici donijela je tzv. Deklaraciju o statusu onih dijelova Republike Srpske koji su dodijeljeni muslimansko-hrvatskoj federaciji. U njoj stoji: “RS zadržava pravo da mirnim putem i političkim sredstvima pod svoj suverenitet vrati područja definisana strateškim ciljevima, te područja koja su drugoj strani pripala na osnovu genocida ili brutalnog osvajanja intervencijom stranih sila.” Jasno je o kakvoj gruboj podvali je riječ, kao i pokušaju prikrivanja namjere da se ponovnim kršenjem Ustava, zakona, te uz upotrebu sile, zločinima, pa i genocidom, nastavi s ostvarivanjem “strateških ciljeva srpskog naroda”. Spomenuta Deklaracija je, zapravo, definisana politička misao RS-a i njenih političkih lidera u svim godinama nakon okončanja rata.
Operacijama se i dalje, kao što je to bio slučaj i u agresiji 1990-tih, rukovodi iz Beograda, a Aleksandar Vučić transparentno pokazuje da ima presudnu ulogu u pokretanju, usmjeravanju i upravljanju režimom i političkim akcijama u bosanskohercegovačkom entitetu RS. Iako preimenovan iz „Velika Srbija“ u „Srpski svet“, aktuelni velikodržavni projekat zadržao je sva naci-fašistička obilježja. Uz to, Rusija, u pokušajima, prije svega, nanošenja štete SAD-u i Evropskoj uniji, pruža izravnu podršku, diplomatsku i materijalnu, politikama „krvi i tla“ Milorada Dodika i Aleksandra Vučića.
Ostvarivanja “strateških ciljeva” nema bez ratnih sukoba visokog intenziteta na Balkanu, a s obzirom na ciljeve – “Kninska Krajina” i “izlaz na more” (Sutorina), koji znače osvajačke ratove na teritoriji i Crne Gore i Hrvatske, jasno je da postoji namjera uvlačenja NATO-a (SAD) i Rusije u buduće sukobe. S druge strane, režim entiteta RS nastoji homogenizovati narod i čini to propagandom srpske mistike, mistike o narodu žrtvi i mučeniku, prema kojem se historija maćehinski ponijela, te mistike tzv. Velike Srbije nedjeljive od pravoslavlja.
Jedino trajno rješenje u preveniranju sigurnosnih rizika s nesagledivim posljedicama nalazi se ili u odmicanju srpskog naroda i njegovih političkih predstavnika od postupaka koji imaju obilježja nacizma i fašizma, katarze i vlastitog zahtjeva za ukidanjem djela ratnih zločinaca, ili u međunarodnoj akciji koja bi dokinula postojanje entiteta RS koji održava, hrani i podstiče nacističke porive.
