Albin Pibernik poljednji je preživjeli učesnik. Imao je samo 11 godina. Ali se često prisjeća tog događaja. A sjećanja, kaže, nisu prijatna.
“Bilo je strašno, hladno, slabo smo bili obučeni”, kazao je.
Sada, 91-godišnjak, teško se kreće, ali želja da dođe na obilježavanje godišnjice, kaže, bila je veća od svega.
“Nisam to prije ovako shvaćao, ali sada u starijim godinama što dolaze, sve više i više me vuče ovdje”, rekao je Pibernik.
A povuklo je mnoge, iz raznih dijelova BiH, ali i regije. Većina je nosila razna obilježja koja upućuju na antifašističku borbu. Na Igman će svakog 25. dolaziti i Vladimir iz Srbije. Titov je pionir, kaže, od malih nogu. Sa 70% vojnih lica u porodici, ljubav prema partizanima i starom vremenu, kaže, prenošena je s koljena na koljena.
“To je bila borba velika kada se borilo, kada se ratovalo, poslije toga se gradilo, živjelo, to se više ponoviti neće”, rekao je Vladimir.
Da se to više neće ponoviti čuli su brojni mladi od svojih roditelja. Stoga su tu, kažu, da bar malo osjete taj period o kojem toliko slušaju.
Bratstvo i jedinstvo u ovom vremenu, kada na scenu ponovo isplivavaju brojni fašisti, kada svakodnevno svjedočimo govoru mržnje i podjelama, posebno je važno spominjati. A potrebno je na tome i raditi.
“Najlepše vrijeme koje je bilo, najljepše, kamo sreće da se može vratiti, kamo sreće”, zaključila je jedna od učesnica.
