Odrastao sam u brižnom domu, sa dvoje brižnih roditelja i četvoro braće i sestara. U domu u kom su djeca bila centar porodice. Redovno smo odlazili u crkvu, moji roditelji su bili uzorni hrišćani koji nisu pili, pušili, kockali, niti nas tukli. Bio sam normalna osoba, nisam provodio vrijeme u kafanama, nisam bio razvratnik. Kada su me ljudi gledali ne bi pomislili: “Nešto s njim nije u redu.” Moja porodica i prijatelji su bili šokirani kada sam prvi put uhapšen, jer nije bilo nikakvih znakova. Gledali su na mene kao pravog, uzornog američkog dječaka. Nisam bio loša osoba, bio sam dobar prijatelj i živio normalnim životom.
Osim jedne male, ali veoma značajne činjenice koju sam skrivao od svih. Dogodilo se postepeno, u fazama, nije se dogodilo preko noći. Moje iskustvo s pornografijom, pogotovo onom koja prikazuje seksualno nasilje, je iskustvo zavisnosti. Smatram da je to vrsta zavisnosti. Uvijek žudiš za nečim više, nečim što ti daje osjećaj uzbuđenja. Sve dok ne shvatiš da pornografija ide samo donekle. Dođe trenutak u kojem se počneš pitati: Šta ako to ja učinim? Hoću li tako osjetiti ono što ne mogu osjetiti gledajući?
Nisam naučnik i nisam sproveo nikakva istraživanja, ali sam u zatvoru dugo vremena. Ovdje sam upoznao ljude koji su spremni počiniti nasilje kao ja. I bez izuzetka, svaki od njih, ali baš svaki, je bio zavisnik od pornografije. Baš svaki je bio pod uticajem pornografije. Studije FBI-ja su pokazale da je glavni interes serijskih ubica upravo pornografija.
Oni od nas koji su pod uticajem nasilja u medijima, a pogotovo pornografskim sadržajem, nisu nikava posebna vrsta ljudi. Mi smo vaši sinovi i muževi. Odrasli smo u običnim porodicama, a pornografija danas može doći do svakog djeteta. Kao što je došla do mene prije 30 godina. Moji roditelji su bili vrijedni, brižni, marljivi, uzoriti hrišćani koji su vodili brigu o svojoj djeci. Ali, ne možemo se zaštiti od uticaja pornografije u društvu koje to toleriše.
Nekoliko sati kasnije, 24. januara 1989. Ted Bundy je pogubljen na električnoj stolici.
