“Raspravljao sam sa jednim mladićem koji zastupa ekstremne stavove, pa sam ga upitao: Da li je uništenje noćnog kluba eksplozivom u nekoj od muslimanskih zemalja halal ili haram?
On odgovori: Halal, svakako, i njihovo ubistvo je dozvoljeno.
– Kada bi ih ti ubio dok oni čine grijehe, gdje će završiti?
– U džehennemu, svakako! – odgovori on.
– Gdje ih šejtan želi odvesti?
– U džehennem! – reče.
– Onda, vi i šejtan imate zajednički cilj: uvesti ljude u džehennem!
Zatim sam mu spomenuo hadis u kojem se navodi kako je Poslanik, s.a.v.s., zaplakao kada je pored njega prošla dženaza jednog Jevreja. Ashabi su ga upitali: Zašto plačeš, Allahov poslaniče? On odgovori: Jedna ljudska duša mi je umakla u vatru.
Zatim sam mu rekao: Pogledaj razliku između vas i Poslanika, s.a.v.s., koji se trudi da uputi ljude i da ih spasi od vatre. Vi ste na jednom putu, a Poslanik, s.a.v.s., naš miljenik, na potpuno drugom! Vi biste, također, trebali da praktikujete da’wu (pozivanje ka Allahu) kako biste ljude spasili tmine grijeha. Upućivanje ljudi u islam je naša obaveza, a ne njihovo ubijanje.”
