Veli se da su nekog devedesetogodišnjaka upitali o tome kako mu je prošao život, pa je on odgovorio: “Kao da sam ušao na jedna vrata, a izašao na druga. Sve je bilo kao tren.” Ova mudrost izrečena životnim iskustvom jednog starca na jednostavan i razumljiv način govori o nepobitnoj prolaznosti vremena, života, prolaznosti svega postojećeg na ovom svijetu: Sve što je na njoj [Zemlji] – prolazno je,/ a ostaje Lice Gospodara tvoga, Veličanstvenog i Plemenitog (er-Rahman, 26–27).
U toj prolaznosti postoji jedan period ljudskoga života koga možemo nazvati i smatrati proljećem života, a to je, pogađate, mladost. Da, ta prelijepa i čudesna riječ – mladost. Ništa novo nećemo kazati ako konstatiramo da je mladost najljepše životno doba, jer ono je doba energije, snage, zdravlja, maštanja, nadanja, planiranja, težnji, ideala i čega sve ne. Ove spoznaje pogotovu su svjesni oni kojima je mladost nepovratno prošla.
Velika je stvar biti svjestan svake blagodati dok traje, a ne samo kada je prošla, jer je tada to uzaludno, a ta zakašnjela svjesnost se, zapravo, pretvara u tugu i žal. Naime, ako smo svjesni mladosti kao neprocjenjive ali, ipak, prolazne vrijednosti i blagodati, onda nećemo dozvoliti da nam uzaludno prođe, da je provedemo, iskoristimo i protraćimo ne znajući ni sami kako niti u šta, prenosi Preporod.
Dakle, mladost je potrebno iskoristiti na najbolji mogući način – u dobrim i općekorisnim djelima. U hadisu o iskorištavanju pet stvari prije drugih pet na prvome mjestu spominje se mladost prije starosti: “Iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti” (Hakim, Mustedrek, 4/341).
Znači, u mladosti, u tom proljeću života, treba početi sijati kako bismo u jesen života ub(i)rali i (po)žnjeli plodove. Ako ne posijemo, nećemo ni požnjeti! I proljeće prolazi; mladost ne traje vječno, ona malo-pomalo, neprimjetno izmiče i odlazi, najavljujući jesen života. No, hoćemo li dočekati jesen svojih života, to nam niko ne može garantovati. Ovo je još jedan stimulativni moment da mladost koristimo na ispravan i dostojanstven način.
Činjenica prolaznosti mladosti kao i samoga života poziva nas da ne zaboravimo svoja duhovna nastojanja, moralne zahtjeve, ibadete i općenito dobra djela. U mladosti takva nastojanja i napori imaju posebnu važnost i vrijednost, a pogotovo u vremenu velikih iskušenja, svakovrsnih moralnih posrtaja i svakodnevnih poziva na život “ovdje i sada” (here and now) rijetkih istinskih duhovnih i humanih sadržaja, kakvo je, nažalost, vrijeme u kojem živimo.
Početak i kraj mladosti
Prije nego što ukratko predočimo šta se o mladosti i omladini spominje u Kur’anu i hadisu, odgovorit ćemo na pitanje o tome šta se podrazumijeva pod pojmom mladosti (ar. eš-šebāb), tj. kada započinje a kada se završava. Taj period života, prema većinskom mišljenju muslimanskih učenjaka, započinje s punoljetstvom (bulūg), oko petnaeste godine života, i traje približno do navršene četrdesete. Riječ eš-šebāb u osnovi ukazuje na razvijanje i snagu, što su karakteristike mladalačkog doba.
Kur’an o mladosti
Riječ eš-šebāb ne spominje se u Kur’anu, ali postoji više ajeta u kojima se ukazuje na to životno doba. Na prvome mjestu, na životnu dob mladosti direktno se odnose kur’anske riječi: fetā (el-Enbija’, 60), fetāh (el-Kehf, 60, 62), fetāhā (Jusuf, 30), fetejān (Jusuf, 36) i el-fitjeh (el-Kehf, 10, 13), a koje označavaju mladića ili momka, odnosno mladiće ili momke.
Doba snage
Kur’an, također, o dobu mladosti govori kao o dobu ili periodu snage (merhaletu l-kuvve) između dva perioda slabosti ili nejakosti (da‘fejn): Allah je Taj koji vas nejakim (da‘fin) stvara i onda vam, poslije nejakosti, daje snagu (kuvve), a poslije snage – iznemoglost (da‘fen) i sijede vlasi (er-Rum, 54). Čovjeku su u dva životna doba, djetinjstvu i starosti, potrebna pažnja i pomoć, dok je doba mladosti doba snage, rada i aktivnosti.
Poslanici kao mladići
Doba mladosti na putu hajra i dobra Kur’an na najljepši način ilustrira kroz primjere Božijih poslanika: Ibrahima, Jusufa i Musaa, alejhim selam, te kroz primjer Ashabu l-kehf (stanovnika pećine) u suri el-Kehf.
Ibn Abbas, r.a., rekao je: “Allah je sve vjerovjesnike slao kao mladiće, a i čovjek postaje učen kao mladić”, a potom proučio ajet: Odgovoriše: “Čuli smo jednog mladića (feten) kako ih spominje. Zovu ga Ibrahim” (el-Enbija’, 60). Riječ feten ovdje znači šābb, tj. Mladić (Ibn Kesir, Tefsīr, 3/244). Ovdje je riječ o tome da je Ibrahim, a.s., kao mladić porazbijao kipove kojima se klanjao njegov narod, izuzev onog najvećeg. Kada su se počeli raspitivati o tome ko bi to mogao uraditi, neki su izrekli navedene riječi.
Drugi svijetli primjer je Jusuf, a.s., kome je Allah dao znanje i mudrost: I kad on dostiže zrelost svoju (ešuddeh), Mi mu dadosmu mudrost i znanje (Jusuf, 22). Veli se dael-ešudde znači punoljetnost (bulūg); još se veli da je to dob od osamnaest godina, ili trideset i tri, ili četrdeset godina (Ibn Džuzejj, Teshīl, 2/116). U kazivanju o Jusufu, a.s., u istoimenoj suri Jusuf pohranjene su brojne pouke i poruke, a jedna od njih je – Jusufova, a.s., uzoritost za sve mlade ljude u pogledu čednosti i čistote duše: I poče da ga zavodi ona u čijoj je kući bio, pa zaključa sva vrata i reče: “Hodi!” On reče: “Sačuvaj Bože! Zaista me moj gospodar lijepo pazi, a doista neće uspjeti silnici!” (Jusuf, 23)
Slijedeći je primjer Musaa, a.s., koji je odrastao pod faraonskim okriljem u atmosferi širka i nepravde, ali nije prekidao vezu sa Stvoriteljem. I za njega se, slično kao i za Jusufa, a.s., u Kur’anu kaže: A kada dostiže zrelost svoju i stasa (istevā), dadosmo mu mudrost i znanje (el-Kasas, 14). Pod stasanjem (istevā), prema komentatorima Kur’ana, podrazumijeva se upotpunjenost razuma, a to nastaje sa navršenom četrdesetom godinom života, kako to kažu Mudžahid, Katade i Ibn Zejd (Ibnu l-Dževzi, Zādu l-mesir, 3/4-49).
Četvrti kur’anski primjer jeste onaj o stanovnicima pećine (Ashabu l-kehf): To su bili mladići koji su vjerovali u Gospodara svoga, a Mi smo im i povećali Uputu! (el-Kehf, 13). Naime, ti momci su bili vjernici, dok je vladar njihova grada bio nevjernik koji je ubijao vjernike. Pobjegli su iz grada sklonivši se u pećinu kako bi obožavali uzvišenoga Allaha, ali živeći u strahu od tog vladara i svoga naroda. Vladar je naredio potragu za njima. Potjera se obrela pred pećinom i tu ih zatekla, obavijestili su vladara i on je sa vojskom došao do pećine, izdavši naredbu da se uđe nju. Ljudi su ušli i uplašili se prizora. Vladaru su rekli: “Pusti ih, umrli su od gladi i žeđi!” A zapravo, uzvišeni Allah ih je prije toga čvrsto uspavao. Tako su ostali neko vrijeme, pa ih je onda probudio (šire v.: Ibn Džuzejj, Olakšani komentar Kur’ana, 3/455).
Također treba spomenuti i kur’anske primjere i upozorenja o zalutaloj i izgubljenoj mladosti – Nuhovog, a.s., sina (Hud, 42–43) i svakog onoga ko je neposlušan prema roditeljima: A onaj koji kaže roditeljima svojim: “Uf, što mi prijetite da ću biti oživljen kad su bili toliki narodi prije mene”… (el-Ahkaf, 17)
Omladina u hadisima Muhammeda, a.s.
U hadisima Muhammeda, a.s., nalazimo da se govori o mladosti i omladini; Poslanik, a.s., obraća im se, savjetuje ih, bodri i ohrabruje s puno uvažavanja, blagosti, mudrosti i na pedagoški neprevaziđen način. Navest ćemo nekoliko hadisa o tome.
U onom poznatom hadis o sedmerici koji će biti u Allahovom hladu na Dan kada drugoga hlada ne bude spomenut je i mladić koji je odrastao u pokornosti Allahu (Buhari, 1423).
Obraćajući se jednom prilikom grupi momaka, Muhammed, a.s., savjetuje ih slijedećim riječima: “Mladići, ko je od vas u stanju da se oženi neka to uradi, jer će tako najbolje sačuvati svoj pogled i svoj spolni organ; a ko to nije u stanju neka posti, jer mu je post najbolje zaštita” (Buhari, 5066).
Ibn Abbasa kao mladića – a kasnije najpoznatijeg tumača Kur’ana među ashabima – Allahov Poslanik, a.s., podučio je sljedećim znamenitim riječima:
“Mladiću, naučit ću te riječima: Čuvaj Allaha – čuvat će te. Čuvaj Allaha – naći ćeš Ga na svojoj strani. Kada moliš – moli Allaha. A kada pomoć tražiš – traži je od Allaha. I znaj, kada bi došao ummet da ti neku korist pribavi, ne bi ti pomogli ništa više osim onoliko koliko ti je On propisao. A kada bi se sakupili da ti kakvo zlo nanesu, ne bi te od zla snašlo onim onoliko koliko ti je On propisao. Pera su podignuta a listovi osušeni” (Tirmizi, 2526).
Ovaj hadis sadrži, kako ističe Ibn Redžeb el-Hanbeli, “veličajne savjete i opća pravila koja su vezana za bitne i najuzvišenije elemente ove vjere”. Ovaj učenjak je napisao i komentar ovog hadisa (v. Poslanikov savjet Ibn-Abbasu). Ove riječi su, zapravo, trajna oporuka svoj muslimanskoj omladini, ali i muslimanima u svakoj životnoj dobi!
“Poslaniče, dozvoli mi blud!”
Spomenimo još i razgovor između Poslanika, a.s., i jednoga mladića koji mu je došao i tražio od njega da mu dozvoli blud. Iako su prisutni osudili takav mladićev postupak, Poslanik, a.s., pozva ga da sjedne kod njega i obrati mu se pitanjem: “Bi li volio da neko učini blud s tvojom majkom?” Nakon što je mladić negativno odgovorio, Poslanik, a.s., mu reče: “Tako ni drugi ljudi ne vole da se to učini njihovim majkama.” U nastavku razgovora ga je Poslanik, a.s., pitao bi li volio da se to učini njegovoj kćerki, sestri, tetki po ocu i tetki po majci, i nakon njegovih negativnih odgovora, ponavljao je: “Tako ni drugi ne vole da se to desi njihovim kćerkama, sestrama, tetkama po ocu, tekama po majci…” Mladić, pod snažnim dojmom razgovora, reče: “Božiji Poslaniče, zamoli Allaha da očisti moja prsa.” I Poslanik, a.s., stavlja ruku na mladićeva prsa upućujući dovu za njega: “Gospodaru moj! Oprosti mu njegove grijehe, očisti njegovo srce i sačuvaj njegovo stidno mjesto.” I nakon toga, mladić se više nije osvrtao na to (Ahmedov Musned, 21708).
Poslanik, a.s., u društvu omladine
Omladina je, možemo slobodno reći, odigrala ključnu ulogu u prvim danima islama i dala nesebičnu podršku Poslanikovoj, a.s., misiji. Omladinci su bili ti koji su ponijeli zastavu islama i visoko je uzdigli. Na taj način su postidjeli sve one starije kolebljive i sumnjičave Kurejšije i dali im izvanredan primjer.
Prema biografsko-historijskim podacima, u vrijeme pojave islama: Ebu Bekr je imao trideset sedam godina; Omer – dvadeset sedam; Osman – trideset četiri; Alija – deset; Talha b. Ubejdullah – četrnaest; Zubejr b. el-Avvam – šesnaest; Sa‘d b. Ebi Vekkas – sedamnaest: Se‘id b. Zejd – petnaest; Ebu Ubejde – sedamnaest; Abdurrahman b. Auf – trideset itd.
Znakovito je Allahov Poslanik, a.s., pred smrt postavio Usamu, sina Zejda b. Harisa, zapovjednikom vojske koja je trebala krenuti prema Siriji. Tada je Usami bilo oko osamnaest godina. Dakle, mladiću sa samo osamnaest godina Poslanik, a.s., povjerava tako važan vojni zadatak!
Nekoliko savjeta
- Mladiću, upoznaj vjeru i prakticiraj je koliko god možeš u svom životu! Ne sumnjaj u njezinu istinitost i ispravnost!
- Znaj da je ummet kojem pripadaš najbolji, bez obzira na sva iskušenja i teške situacije kroz koje sada prolazi!
- Nakon što popraviš sebe u vjeri, popravljaj i druge na lijep, blag i mudar način!
- Nemoj nikada prekidati vezu sa Gospodarom, bilo da te zadesi dobro ili zlo!
- Znaj da je najljepši uzor za život Muhammed, a.s.
- Budi strpljiv u činjenju dobra i ostavljanju zla i harama!
- Voli i upoznaj svoju domovinu!
