Neke su priče i emocije posebne. One dirnu i pozovu na razmišljanje i poruka su i pouka su.
Status jedne Krajiškinje, prenosimo u cjelosti:
“Da sam deset mlađa i da sam mogla tad vrijeme, odmah ujutro ili poslijepodne zaustaviti današnji dan, prvi naš ručak novogodišnji, ušuškati te od sudbine, skriti dok se završi -e tajko da sam mogla. Danas bi se zajedno grlili, slušali tvoje lijepe pjesme. Danas ne bi pričala o svom tajkiju i njegovom poštenju i iskrenosti, danas se ne bi branila suzama i osjećajima da teku, ne bi niko mogao povrijediti, niti dotaknuti osobine koje sam naslijedila od tebe.
"Kad ti se plače, plači,ali nikad ne daj da ti pjesmu iz duše neko zaustavi".
Zaustavi je tajki ti.. do pola mogu našu Jutros mi je ruža..ili..u đulbašti...dok palme njišu grane, neku dječju ili meksikanu.. Danas ne bi pričala kako ste nas, ti i mama, naučili neprikosnovenosti ljubavi i porodice,već bi je i dalje učila, zajedno s tvojim unucima i sada već praunucima.
Dragi moj tajki, dušo onog lijepog pjesmastog i ovog surovog vremena, kada si me naučio najtežem putu kroz život da volim, radim, njegujem, praštam, razumijem i da uvijek dajem više, naučila sm od tebe i prema tebi, da to danas samo rijetki poštuju. Sve to nije često lako,ali eto ćetavti kaže, hvala ti za onih hiljadu drugih smjena namjenskih, kad drugi neće.
Tanki moj, zato, tim što sam naučila, imam se uvijek gdje skriti od zla, imam to još toplo zamišljeno krilo u kojem se ugnijezdim i grlim te kao tvoja mala djevojčica, kojoj si kupio sve osim auta iz one pjesme naše koju si onda vrhunski pjevao svoj ostaloj djeci nardost. Voljela bi danas pjevati s tobom, kakve bi to bile pjesme ovoga dana, prvog, što se tek, samo u nekom domu, budi. Kako bi se pjevalo, do ulice bi se čulo, jer mi je Svevišnji, uz sve odlaske koje me bole, dao hiljadu razloge za radost ibmili moj, jedan poseban za nas. Da letiš, plešeš, plivaš, polupaš od radosti stotinu čaša, pa nek se Toman ljuti, mada mislim, da bi nam se i bez pjevačkog talenta, pridružio.
Eto tako i tebi sam rekla. Voljela bi jako da tebe mami možemo nadoknaditi, a znam da je nemoguće. Daleko smo od umijeća kojom si je osvojio. Sad više ne volim buđenja. Dugo, dugo tajko. Rekoh sebi prije mjesec, ma nije fer, svako jutro biću sretna bar sat. I biti uvijek tu uz vas, kao da niste zaspali. Tugu vam pokloniti neću, čuvam je kao blago, svoju tugu koju ne znam i ne želim otjerati. Moram je zakopati u sebe jer i ona vrijedi, zbog vas koji ste na nebu, ona je moja brana i hrana ponosa što sam bila tvoja i vaša. Nema te takvog tajki nigdje. Ni sviju koji spavate.
Blago ste koje se čuva. Ljubavi ćere svoje, dobri su ovi moji, dobri. Mnogo dobri. Uvijek i zauvijek, dok me ima, tvoja Dada će se buditi i misliti kako iz kalendara, bar one godine, posla u svijet onaj dan da te ne dotakne i odnese. Danas, znam gore, srešće te se, valjda je gore Nova i zapjevaćeš, jer to trebate svi Vi niste imali promašene živote, niste bili bez ljubavi, niste nikom ostali dužni i ma koliko bili voljeni od prijatelja, cijenili ste to i voljeli ih još više nego oni vas. Ti tajki imao si mnogo. I opet mislim. Da sam deset mlađa i da mogu, da mogu reći, ne nemoj, nemoj te mi njega, dovoljno već sam izgubila, ostavite mi ga… Lijepi i zgodni, naročito moj tatko ode za tren. Znam da se popela na sprat, da kažem da četa i ja idemo kući jer će se ići veseliti sa svojima, znam da je Ademir s balkona javio ti neki rezultat utakmice… Da sam te ljubnula i da smo pričali.…dok te unuka nije ljubnula u obraz i rekla, mama, moram se spremiti... Tanki, ne znam zašto, ali bilo je ovako, možda nešto ispusti: "Na sve što te pogodi, a znaš da je nečiji grijeh, a ne tvoj, stavi tačku, saberi se i okreni, ali ne zaboravi sve lijepo do tad, što je bilo.
Svi imaju pravo na greške. Ne zaboravi, ali oprosti i nedaj drugu priliku za to. Ne mrzi jer to bi boljelo više tebe, nego drugog koji se zaletio, usigurio da mojoj ćeri učini loše". Bože, kao da sam slušala riječi majke Rabije... Obrisao je moju suzu. Tešku suzu, možda njemu težu nego meni. Tu, na istom mjestu našeg posljednjeg viđenja, pisaću ti tajkinpismo, posljednje pred ljudima, pred mojom kućom.
Na današnji dan... e tako moj. I tog dana, hvala ti na tvojoj iskonskoj iskrenosti, možda i žalu što sam na tebe u toj osjećajnosti po kojoj razbacuju karte, u onoj maloj sobi koja gleda na put, gdje si gledao tekmu i čekao posljednje svoje pohance od tvoje unuke, jer ti je novogodišnje sarme, pečenja bilo dosta. Tata, ni ja je neću nikad napraviti za Novu. I nemam više kome. Nabralo se godina. Meni se i u pisanju od tebe ne rastaje. Nit je jutros procvjetala, niti će na ovaj dan. Đulove u bašti, ove godine, prekrio je snijeg. Još je živa tvoja mala djevojčica, baš onako kako si u pjesmi govorio....puna, prepuna želja. Bila uvijek. Onih malih.
Volim te i reci našima svima da volim i njih. I da ih nigdje više takvih nema. I da grlim čvrsto jednu veliku želju. Najljepšu.” - napisala je na svome FB Dževada Štancl iz Bosanske Krupe.
