Novljanin, po rođenju, Sanjanin po mjestu boravka Eniz Duratović, gorki kruh vozača kamiona zarađuje na evropskim drumovima. Već 11 godina “živi u kamionskoj kabini”, odmara na parkinzima uz benzinske stanice u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj. Tu uz kafu i cigarete prekraćuje vrijeme do jutra kada će krenuti na novi utovar “gdje jave”. Na benzinskim stanicama za vozače su napravljene i tuš kabine, za euro ili dva se okupaš, malo dotjeraš i osjetiš čovjekom. Posao vozača drumskih krstarica je kruh sa sedam kora.
“Evo me u Klagenfurtu, ovdje ću da predahnem do jutra, a u osam sati je utovar. Dan ranije sam tovario robu u Hamburgu, a iskrcao je u Austriji, ukupno 1.200 kilometara”, priča Eniz.
Skromna baza dozvola
On je jedan od 5.000 Bosanaca i Hercegovaca koji su posljednjih godina matičnu državu zamijenili za evropske ceste. Osim klasičnih vozača put evropskih država krenuli su i prijevoznici, vlasnici kamiona, jer je iz Bosne i Hercegovine vrlo teško zadovoljiti uslove i propise oko dobijanja svih isprava, a prije svega CEMT dozvola, odnosno licenci bez kojih je nemoguće obavljati međunarodni transport.
Uz to, Međunarodni prometni forum (International Transport Forum, ITF) Ministarstvu komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine godišnje dostavlja skromnu baznu kvotu CEMT dozvola, a ovaj resor izdaje dozvole samo za ona vozila koja imaju odgovarajuće EURO karakteristike.
Ukratko, CEMT dozvola ili pasoš kamiona kojom je dopušteno obavljanje međunarodnog prijevoza tereta podrazmijeva posjedovanje kamiona EURO V ili EURO VI odnosno uvjerenja o usklađenosti sa tehničkim odredbama u pogledu emisije buke i izduvnih gasova i drugih tehničkih i sigurnosnih uslova.
Volan za bolji život
Nakon transportne kompanije Stadler, Duratović posljednjih pet godina vozi za slovenačku firmu. Jedan je od rijetkih koji će reći da voli ovaj tegobni posao i dodaje da bi u protivnom to bilo nemoguće podnijeti.
“Ovdje nas je ukupno devet vozača, a od tog broja je nas osam iz Bosne i Hercegovine. Sve sam vam rekao. Neki dan je da vozi kamion došao Izet iz Bužima, ovdje je i Elvedin iz Jajca, jedan je iz Viteza, drugi iz Srebrenika. Natjerala nas je loša situacija u Bosni. Dok sam radio u Sanskom Mostu za šest stoja (300 eura) bio sam i vozač, i automehaničar, i fizički radnik. Ovdje samo vozim i plata je solidna, ali uvijek može biti bolja”, objašnjava uvijek dobro raspoloženi Duratović.
Pravila života za volanom na evropskim putevima zbog rigoroznih kazni su jasna kao dan – na svakih 4,5 sati vožnje, odmor od 45 minuta, u toku 24 sata maksimalno devet sati vožnje, a dva puta u sedmici može se, izuzetno, voziti sat duže, s tim da u dvije sedmice nemaš više od 90 sati za volanom.
Lako nađu posao
Profesionalni vozači iz Bosne i Hercegovine vrlo lako nađu posao u zemljama EU, a u posljednje vrijeme prava je pomama za vozačima sa tzv. ARD licencom. To su vozači koji su položili ispit za prijevoz opasnih i tečnih materija. Njihove plate su veće od plata “običnih” profesionalaca i kreću se od 3.000 do 4.000 eura u EU, dok se u Bosni i Hercegovini kreće od 750 do 1.000 eura.
Forumi i oglasi za zapošljavanje u našoj zemlji puni su ponuda za ovaj posao, ali vozača nema jer su pronašli firme u EU koje dobro plaćaju. Općenito, na bosanskohercegovačkim biroima rada teško je, odnosno nemoguće pronaći profesionalnog vozača.
Predsjednik Udruženja prevoznika za međunarodni i unutrašnji transport bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Nikola Grbić stanje u Bosni i Hercegovini sa vozačima označio je katastrofalnim.
“Od 2019. godine Bosnu i Hercegovinu je do danas napustilo više od 5.000 profesionalnih vozača. Ne znam da li postoji ijedna firma u državi u kojoj ne fali makar jedan vozač, a nekima fali i njih 50. Veće plate i sigurnost su jedini i osnovni razlog napuštanja Bosne i Hercegovine i odlaska u Evropsku uniju. Mi već godinama apelujemo na sve institucije da se nešto mora uraditi po ovom pitanju, ali nema nikakvog pomaka”, ističe Grbić.
Zanimljivo, proces naglog odlaska profesionalnih vozača iz Bosne i Hercegovine dobio je na intenzitetu upravo te 2019. kada je njemačka transportna industrija objavila da joj nedostaje više hiljada vozača. U ovoj zemlji svake godine oko 30.000 profesionalnih vozača odlazi u penziju, a oko 15.000 vozača počinje ovaj posao. Njemački mediji su se raspisali kako država ovaj problem treba olakšati uvozom vozača iz trećih zemalja, dakle onih koje još nisu u EU. Tada su u red za dozvole za rad u Njemačkoj prvi stali Bosanci i Hercegovci, te Srbijanci i Ukrajinci.
Logika egzistencije
Dodatni razlog odliva vozača i prijevoznika je cijena prijevoza koja, po mišljenju poznavalaca, nema isplativost. Iako su cijene goriva porasle, a višesatna čekanja na carinama i granicama povećavaju troškove, prijevoznici nisu uspjeli podići cijene usluga “ni za žuti fening” posljednjih deset godina. Uz to, na naplatu se često čeka mjesecima, nekada i godinu dana, a vrlo često umjesto naplate slučaj završi na sudu. Nema para ni za prijevoznike ni za vozače, pa je motiv za dobrom plaćom i odlaskom u zemlje EU logičan i opravdan.
I u Udruženju međunarodnih cestovnih prijevoznika tereta Spoljnotrgovinske komore Bosne i Hercegovine kažu da je problem nedostatka vozača evidentan ali da njega nije lišena ni EU.
Zanimljivo je da je Bosna i Hercegovina posljednje dvije godine, osim profesionalnih vozača, napustilo i oko 2.000 autoprijevoznika i tamo registriralo svoje prijevozničke kompanije. Domaći autoprijevoznici, oni koji su ostali, muku muče sa nedostatkom vozača i kod mnogih su kamioni zbog toga parkirani. U Sanskom Mostu prije nekoliko godina bilo je nekolicina prijevoznika sa šleperima i hladnjačama, a “posljednji Mohikanac” od njih registrirao je prijevozničku firmu u Sloveniji i dolazi po terete i u Sanski Most. Istovremeno i iz Hrvatske, npr. iz Krapine dolaze u grad na Sani šleperi i voze u EU namještaj i drugu robu.
Najteže padaju gužve i čekanja
Eniz Duratović kaže da mu na svakodnevnim turama evropskim autoputevima najteže padaju gužve i čekanja na terminalima zbog kojih ne može ništa da isplanira u svom mukotrpnom poslu, pa čak ni usputne posjete kćerki i zetu u Muenchenu i sinu i snahi u Bad Endbachu. Tako se dešava da umjesto roštilja kod sina ili kćerke, zajedno popiju kafu u njegovom kamionu na nekom od obližnjih parkinga.
Izjava Miroslava Gavrilovića, vlasnik autoškole u Bijeljini o kandidatima koji polažu vozački ispit za kamione zbunjujuća je i alarmantna.
“Imali smo čak ljude iz vojske, policije, ljude koji su napuštali državnu službu da idu voziti, a meni je najzanimljiviji slučaj uglednog advokata koji je bio spreman napustiti svoj posao u zamjenu za volan”, ispričao je Gavrilović.
Prema odlično ažuriranim podacima na portalu prometnedozvole.gov.ba, koji je digitalna podrška obavezama Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, ukupno izdatih CEMT dozvola za međunarodni promet tereta u BiH je 2.193, a registiranih vozača je 22.815. Ukupno je registriranih 27.403 kamiona i 4.291 vlasnik. Ostali, trbuhom za kruhom, krstare evropskim drumovima.
Najbolji i najprecizniji indikator bijega profesionalnih vozača iz Bosne i Hercegovine je prosječna plata koja ne prelazi 450 eura. U Srbiji vozači zarade 800 eura, u Hrvatskoj do 1.200 eura, a u zemljama EU 1.500 eura i više.
