Dakle, odjednom se odredbe zakona koje zabranjuju negiranje genocida i zabranu veličanja ratnih zločinaca poštuju!? Uredu je tako da se Džaferović procesuira, iako u rečenici koju je izgovorio ne veliča niti jedan pojedinac ili negira ratni zločin. Navikli smo da pojedinci sve zakonske uredbe, ali i sam Dejtonski mirovni sporazum posmatraju kao švedski sto, pa s njega uzimaju šta im je potrebno.
Ali, i to je pomak, jer su ovim činom ipak priznali nametnuti zakon.
U sve se uključio i glasnogovornik Aleksandra Vučića, inače ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin koji je pozvao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića "da izruči Srbiji Nasera Orića" i da kaže ko je u Srebrenici pokušao "da ubije predsjednika Srbije Aleksandra Vučića".
Vulin je, ovo komentirao, povodom zahtjeva za izručenje Duška Kornjače, optuženog za ratne zločine u BiH koji je Beograd odbio. Vulin je pomiješao žabe i babe i opet koristi dobro oprobanu metodu 'švedskog stola'.
Kao prvo Naser Orić je procesuiran dva puta, i to jednom pred Haškim tibunalom, a onda i pred pravosuđem BiH. Dobar državnik i pravnik trebao bi znati za načelo 'ne bis in idem' - ne dvaput o istom, ali populizam i mržnja spram BiH prevazilazi sva znanja srbijanskog rukovodstva.
Kada je riječ, pak, o napadu na Vučića u Srebrenici Vulin bi se mogao obratiti Bezbjednosno-informativnoj službi Srbije (BIA) koja je i organizirala taj iscenirani napad, o čemu postoje svjedočenja pripadnika BIA-e.
Teorija o atentatu je i metodološki besmislena. I laicima je jasno da se atentat na premijera okruženog osiguranjem ne vrši bocama i kamenjem tokom visokorizičnog događaja i pred stotinama uključenih kamera koje registriraju prisutne.
Školski primjer atentata je npr. ubistvo Zorana Đinđića. No, srbijanskom vrhu to nije smetalo da odmah optuže – bošnjačko rukovodstvo i da dan danas tu priču koriste kao oružje u borbi protiv Bosne i Hercegovine.
S druge strane Srbija krije one osobe kojima se još nije sudilo, a koje potražuje pravosuđe BiH.
Za lica optužena za ratne zločine počinjene u BiH, susjedne Srbija i Hrvatska su mjesta u koja se sklanjaju i nastavljaju normalan život bez straha od krivičnog gonjenja.
To nikako nisu evropske vrijednosti niti odraz želje za istinom.
Čak nas uvjeravaju da optuženi Milomir Savčić i nije uopće u Srbiji, ali je teško povjerovati u ove tvrdnje srbijanske policije imamo li u vidu da su brojni državljani BiH srpske nacionalnosti optuženi za ratne zločine, uključujući i Radovana Karadžića i Ratka Mladića, godinama skrivali u Srbiji i da to ne bi bilo moguće bez zaštite tamošnjih vlasti.
Srećemo pažnju vlastima u Srbiji na Mirka Vrućinića, Tomislava Kovača, Novaka Đukića, Milomira Savčića te drugih koji su zbog presuda ili optužnica za ratne zločine pobjegli iz BiH.
I sve dok se skrivaju u Srbiji sudsko načelo Haškog, ali i domaćih sudova prema kojem nema kolektivne već samo individualne odgovornosti za počinjenje zločina, ne vrijedi, jer zaštita zločina je također krivično djelo. Ma koliko lopticu prebacivali u Bosnu i Hercegovinu i poigravali se i sa postojećim zakonima i nametnutim 'Inckovim', sigurno je da njegovo provođenje bez političkih uplitanja je nada za bolje sutra.
