Budući da je odavno stvoren i uzgojen pogodan okvir u brojnim političkim okvirima Europe (naročito u zemljama tranzicije), on je idealan za stupanje na scenu onih kojima je to prirodno okruženje – psihopata. Ovaj profil ljudi karakterizira se potpunim nedostatkom savjesti te opsesijom za moći i kontrolom uz obilje taštine. Lobaczewski jasno pokazuje da se u slučaju psihopata ne radi o “čudovištima s rogovima”, nego o natprosječno uglađenim ljudima koji izgledaju čak i normalnije od normalnog. Naime, psihopati se, suprotno uvriježenom mišljenju, zapravo rijetko nalaze u zatvorima, oni se u pravilu nalaze na pozicijama vlasti, najčešće među političkim i ekonomskim elitama.
“Ako si jako bistar, znaš se dobro obući; imaš dar govorenja; odgojen si u imućnoj obitelji; [onda] ne ideš u banku i opljačkaš je, odeš u banku i postaneš direktor (Hare, 2006.).” Nesposobnost za empatiju i nedostatak savjesti su upravo glavne osobine koje im omogućuju uspjeh u politici, ekonomiji i sl. Više je studija u SAD-u dokazalo upravo ovu tezu.
Cleckley je identificirao nekoliko univerzalnih osobina psihopata koji im daju prednost pred drugima. Osnovna njihova “prednost” je što nemaju savjest, odnosno što imaju slabo razvijenu empatiju, a glavna karakteristika je da žude za moći i da su potpuno zadovoljni sami sobom. Nemajući savjest, psihopat se nalazi u situaciji u kojoj ima veliku “prednost” nad tzv. normalnim čovjekom, kojem savjest ne da mira ako se ogriješi o drugoga. Time je on u ulozi predatora, a “normalni ljudi” i institucije društva i države običan suplijen.
S jedne strane psihopati su površno šarmantni i često dobre inteligencije, oslobođeni su od nervoze i tjeskobe, narcisoidni i nedostaje im osjećaj srama. Također imaju patološki osjećaj da imaju pravo na nešto više od drugih (kompleks više vrijednosti) te gaje zablude o svojoj grandioznosti. S druge pak strane paze na fasadu ponizne i skromne osobe. Psihopati imaju sve ono što je potrebno da bi se prevarilo druge: brzo govore, šarmantni su, samouvjereni, spokojni u društvenim situacijama, a hladnokrvni pod pritiskom (Hare 2006).
Oni vide empatiju, kajanje i osjećaj odgovornosti kao znakove slabosti i osobine slabića, koje treba iskoristiti. Veliku konfuziju pravi to što psihopati imaju dosta osobina koje mnogi obični normalni ljudi smatraju poželjnim. Naprimjer, oni često ostavljaju dojam čvrstog samopouzdanja i karaktera (Cleckley). Spomenute studije iz SAD-a jasno dokazuju da su čak i poželjni na rukovodećim položajima u brojnim branšama. Konfuziju stvara i činjenica da izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi – samo što im, kolokvijalno rečeno, nedostaje “duša”. Ono što bi drugi ljudi smatrali katastrofom i velikim stidom i sramotom, za njih predstavlja samo malu nezgodu ili “čistu sitnicu”. Uvijek su u stanju situaciju relativizirati. Oni su stručnjaci u upravljanju dojmovima, a nedostatak sadržaja svojih nastupa prikrivaju svojomelokventnošću. Osim što su egocentrični, oni su u pravilu narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta, koju prati velika taština i glad za slavom, važnošću i sl. (sjetimo se samo zadnjih deset godina koliko je bilo takvih na hrvatskoj političkoj sceni).
Taštine su po definiciji vlastohlepne, dok kaotične socijalne situacije posebno privlače psihopate političkom angažmanu (Torre) jer tu najbrže dolaze do plijena a imaju ono što je za to potrebno – odlično funkcioniranje pod stresnim pritiskom. Često su i sadisti, pa čak i uživaju u patnji svojih podređenih, bili to njihovi zaposlenici ili u slučaju političara – narod. Ukratko, psihopat je predator koji se kamuflira uz pomoć “maske trezvenosti i normalnosti”. Ledena voda koja teče kroz njegove vene je toliko bizarna, toliko izvan osobnih iskustava prosječnog čovjeka da rijetko kome pada na pamet da posumnja u njegovo psihičko stanje. Oni će još u svojoj mladosti primijetiti tu “čudnu” osobinu moralnosti i savjesti kod drugih te će taj problem prilično brzo intelektualno premostiti, a onda će svojim žrtvama često manipulirati tako što će se oslanjati ili apelirati na njihovu savjest (Stout). Budući da mogu lagati bez napora, uopće se ne obaziru kada su uhvaćeni u laži. Tada jednostavno prerade svoju priču, zbunjujući one koji znaju istinu, a ako treba, mogu glumiti i kajanje (Babiak i Hare, 2006).
Kako njihovo sve drskije ponašanje ostaje nekažnjeno, oni nastavljaju pomicati granice dok na kraju ne bude kasno da se išta više promijeni. Normalni ljudi obično se miču od takvog okruženja, jer u svakoj interakciji između psihopata i normalnog čovjeka psihopat uvijek pobjeđuje. U takvom svijetu psihopati stalno sve više jačaju. Jednako kao što korporacijski psihopat iskorištava organizacijski kaos, tako politički psihopat iskorištava socijalni kaos. Zbog tolike koncentracije moći i utjecaja koju ima politika, ona je pravi mamac za psihopatološke pojedince jer je idealna pozornica za zadovoljavanje njihovih narcističkih (katkad i sadističkih) crta. Naime, psihopatima je “normalni život”, po svemu što se iz literature zna, “glup i dosadan”, takav svijet im je bezokusan.
Psihopati u politici itekako su svjesni da su drukčiji od ostalih, zato se najradije druže u zatvorenim krugovima. No, kao predator među svojim plijenom, psihopati se moraju maskirati kako bi izbjegli otkrivanje. Da obznane svoje motive, drugi bi bili užasnuti. Stoga već od rane dobi uče kako se uklopiti, kopirajući normalne ljudske reakcije, izraze lica i ponašanje. Uče kada je prikladno plakati, pokazati tugu, krivnju, zabrinutost i ljubav – pa čak i lažno kajanje. Uče sve izraze lica, uobičajene fraze i društvene znakove za te emocije koje ne osjećaju (Hare, Stouth). Ova “praksa” da se izgleda kao čovjek vježba je koju oni uče odmalena.
Kako imaju sposobnost da se međusobno prepoznaju i udružuju, često se nalaze u raznim polutajnim i tajnim društvima i klubovima. Često upravo uz pomoć tih društava napreduju kroz sve pore zajednice i države te zauzimaju ključne funkcije, protežirajući jedan drugoga. Isto kao što su “najuspješniji” psihopati oni koji izbjegnu otkrivanje, najbolji politički psihopati funkcioniraju tako da što duže ostanu na vlasti. Teorija kaže da je u svakom društvu oko 40 % konformista i 3-4 % psihopata - što je dobra vijest jer je većina ljudi “zdrava”. Ipak, ti “zdravi” ne uspijevaju doći do izražaja. Zašto? Najveći dio društva svjesno blokira promjene i sprečava one koji djeluju na njima. Upravo taj dio društva “psihopati političari” najuspješnije koriste u svojoj manipulaciji.
Tu dolazimo do srži problema – kako bi pobijedili u svojim igrama, psihopati koriste pomoć konformista. Konformisti su oni koji su ravnodušni prema svemu što se događa oko njih. Oni su s “psihopatima-političarima” sklopili “koruptivni društveni ugovor”. Takvi su u zamjenu za sitne ustupke spremni biti njihovi “vojnici”. Kod konformista se čini da je savjest zaspala. Upravo je to scenarij koji uzrokuje da ljudi slijepo slijede vođe motivirane isključivo osobnim interesima. Pravi pak problem počinje kada se konformisti suoče sa svojim kontrapolom – ljudima u kojih je savjestprobuđena. Kada konformisti vide nekoga tko diže svoj glas i upozorava na nepravdu, osjećaju jaku nelagodu. Oni na takve osobe zapravo gledaju kao na one koji stvaraju probleme, jer im na neki način bude ono što je u njima zaspalo ili što su pak prodali u “korupcijskom društvenom ugovoru” – svoju savjest.
Njihov glavni cilj je osobe s probuđenom savjesti poniziti, rastužiti i prisiliti na položaj usamljenog borca – često lijepeći im etiketu “lunatika”. Iako većina nas uživa u gledanju filmova i čitanju knjiga o herojima koji odbijaju slijediti mase, što sugerira kako postoji nešto vrijedno divljenja u ljudima koji imaju odvažan stav, u stvarnom životu ih zapravo osuđujemo. Sokrat je otrovan, Buda kamenovan, a sam Bog razapet. Savjesni se ljudi često nađu okruženi malodušjem, u situaciji da su sami ne jedino protiv psihopata, nego često i protiv “vojske konformista”. Situacija obično završi loše za savjesne građane, a ponekad i za konformiste. Dok sva ova borba traje, frustrirajuće je što psihopat u pravilu prolazi nekažnjeno. “Najgore” što im se može dogoditi jest da budu nekoliko dana tema na domaćim portalima – što ih, zapravo, ne uzbuđuje negativno. Naprotiv, mnogi i uživaju u tome da ljudima oko sebe, pa i cijeloj naciji, stvaraju frustraciju – čime često dolazi do izražaja i njihov sadizam.
Dok im odgovori i akcije savjesnih građana pružaju odličnu zabavu i potvrdu njihove “važnosti”. Kad psihopati zauzmu ključne funkcije u državi, tada počinje proces “psihopatizacije” naroda – radi se o prijenosu psihopatskih osobina i načina razmišljanja na “normalne” ljude. Tako psihopatija ima neke osobine “zaraznog” oboljenja. Prijenos “simptoma” ove bolesti na širu populaciju obavlja se najviše uz pomoć medija i stranaka koji su često pod njihovom izravnom ili neizravnom kontrolom. Nakon takvog “pranja mozga” običnim “normalnim ljudima” treba dosta vremena da shvate što se dogodilo i da uopće progovore. Generalni je osjećaj većine da je nešto čudno preokupiralo njihove umove dok je istovremeno nešto dragocjeno nepovratno istjecalo iz njih. Nakon “pranja mozga” dolazi do iduće faze: negativne selekcije. Svi koji su odviše kritični bivaju zamijenjeni osobama koje nisu u stanju kritički prosuđivati i onima koji pokazuju više pokornosti (Lobaczewski). To znači da kad “psihopat političar” dođe na vlast, on bira određene individue prema svom “ukusu” i postavlja ih na ključne državne funkcije.
Ovako negativno selektirani činovnici preuzimaju upravu u državi i često generiraju dalju negativnu selekciju. Tako se razvija i nepotizam, a istovremeno podržava korupcija i klijentelizam. Vrhunac njihove obmane dolazi do izražaja na izborima kada stvaraju lažni oblik navodne slobode izbora u kojem “možete izabrati samo između onoga što vam mi ponudimo”. Tada postavljaju svoje “igrače”, tako da bi birači mogli birati između dva ili tri različita aspekta jednog te istog, a istovremeno ostati uvjereni da žive udemokraciji. Unatoč sporadičnom otporu ljudi se sve više navikavaju na čvrstu tendenciju ka patološkom razmišljanju i doživljavanju stvari. Sve to prati osnovni i glavni sastojak predtotalitarnih društava – sijanje straha. Iako o tome nema stručnih studija u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i dalje na jugoistok, prema dostupnim istraživanjima drugih tranzicijskih društava (Lobaczewski) od velike bi koristi bilo potaknuti ovu stručnu raspravu i u ovom dijelu svijeta. Analogijom sličnih studija, naime i ova su društva predugo konzumirala psihopatološki materijal zajedno s nerealnim načinom razmišljanja i izvrnutom logikom i moralom te razumijevanjem “političkoga”.
Lobaczewski tvrdi da u psihopatiziranim društvima grupa psihopata od 4-6 % populacije čini novo plemstvo-elitu, dok grupa od 12-15 % postupno gradi novu podelitu konformista koji se uspiju okoristiti od “prodaje svoje savjesti”. To pak znači da se, zapravo, mnogi konformisti nikada ne okoriste od svoje “kvislinške suradnje”, a izgube ono najvažnije u toj izdaji – svoju “dušu”. Ipak, kad-tad običan mali čovjek koji sanja o sretnom i mirnom životu, i s tim prvobitnim ciljem dopušta da drugi u njegovo ime upravlja državom i društvom, počinje preispitivati simulaciju. Konflikt progresivno raste, pogotovo kada široki društveni krugovi počnu sumnjati u to da ti ljudi koji, navodno, djeluju u ime neke velike ideologije ili drugih ideala zaista vjeruju u njih (Lobaczewski). Tada protest “malih ljudi” počinje izvirati iz dubina njihove duše i njihove neporobljive ljudske prirode i počinje buditi kolektivnu svijest naroda u kojoj je akumulirano sjećanje na prave vrijednosti i smisao žrtve za bolje društvo. To je uvijek početak vremena, kada želja mase običnih ljudi da ponovno žive mirno i radosno dovede do promjene. Ta promjena na ovim prostorima, nažalost, nije nikada tekla evolutivno, nego uvijek revolutivno. Ipak, danas je okvir bolji nego za prijašnjih vremena raznih carstava ili Jugoslavije, pa bi brojni narodi na jugoistoku Europe prvi put mogli doživjeti evolutivnupromjenu.
Prisutnost ili odsutnost savjesti/ empatije pravi osnovnu, duboku podjelu među ljudima koja većinu populacije dovodi u jednu od dvije pozicije: vladajuće i podjarmljene. Ako je ova teorija u pravu, onda je ta podjela i u nacionalnim zajednicama na jugoistoku Europe mnogo veća od ideoloških i nacionalnih podjela. Po ovoj paradigmi, aktualna borba vodi se između ljudi bez savjesti i empatije protiv ljudi sa savjesti i empatijom – a koja je kamuflirana i usmjerena pogrešno kao borba ideologija. Dok je jedina ideologija “psihopata političara” – vlastiti interes. Budući da na ovim prostorima već desetljećima svjedočimo da u toj borbi gotovo uvijek pobjeđuju pojedinci bez savjesti, nužno je zakonskim rješenjima pomoći društvu. Stoga se u zdravom društvu “psihopatima političarima” ne bi smjelo dopustiti obavljanje i držanje funkcija s kojih mogu ugrožavati živote i blagostanje šire nacije.
Kako to postići? Rješenje ovog problema vjerojatno bi podrazumijevalo to da se političari koji zauzimaju i koji će u budućnosti zauzeti ključne državne pozicije podvrgnu obaveznom testiranju na psihopatološke crte ličnosti prije nego što se društvo izloži njihovim destruktivnim porivima (test je razvio dr. Hare). U situaciji u kojoj u određenom društvu zavlada strukturni pesimizam uslijed svakodnevnih medijskih otkrića o tome u kojem je opsegu elita korumpirana, ovo je vjerojatno najmanje što građani mogu zahtijevati. Iz evolucijske psihologije je moto zdravog društva jasan: kažnjavanje varalica i nagrađivanje truda. Ovdje je važno napomenuti: ako se nekome i utvrdi visok stupanj patoloških osobina, to ne znači da je ta osoba mentalno nezdrava. To ne znači ni da ta osoba smije biti diskriminirana po bilo kojoj osnovi, niti da se zalažemo za “psihologiziranje” društva i države, nego znači samo to da ne bi smjela biti na pozicijama upravljanja društvom – jer upravo na takvim pozicijama ove njihove osobine dobivaju svoje gorivo i rasplamsavaju se na štetu zajednice.
Obvezom zakonskog testiranja tzv. elita brojni bi se psihopati već unaprijed odbili od ključnih državnih i financijskihpoluga. Iako je većina članka posvećena patokraciji i političkoj psihopatiji, put oporavka svakog psihopatiziranog društva u cjelini leži u rukama konformista. Oni su ti u kojima treba probuditi uspavanu savjest. Oni trebaju naći snagu da prijeđu preko svog komfora, jer ako im i nije stalo do šire zajednice, moraju osvijestiti da će ovakvo stanje ostaviti i svojoj djeci i unucima. Iako je glavni stav konformista: “Što će mi istina donijeti? Niti je mogu pojesti niti unovčiti”, često se pokazalo da su ljudi radi dobrobiti svoje djece ipak spremni poduzeti ozbiljne promjene svog svjetonazora.
Za kraj bismo se trebali zapitati jesu li velike ljudske katastrofe mogle biti spriječene da su psihopati koji su ih režirali i provodili bili na vrijeme identificirani. Samo od “novijih” možemo spomenuti Hitlera, Karadžića, Mladića itd. Naročit problem ostaje nakon njihove smrti jer su obični ljudi skloni identificiranju sa svojim vođama. Tako cijele nove generacije odrastaju s deformitetima u pogledu osjećanja i razumijevanja morala, socijalne, političke i psihičke realnosti. “Ovaj svijet je opasno mjesto za življenje, ne zbog onih ljudi koji su zli, nego zbog onih koji u vezi s tim ništa ne poduzimaju.” (A. Einstein).
