Da li ste ikada gledali kako gori nečija kuća?
Da li znate da je pola sata vatrene stihije sasvim dovoljno da obriše sve uspomene?
Znate li da pogotovo noću, sirene i rotaciona svjetla nevjerovatno sablasno zvuče?
Mene je večeras uzdrmalo do temelja.
Potreslo me je što, zatvoreni u svoje domove, ništa primjetili nismo dok nismo ostali bez struje.
Tek sjedeći u potpuno mračnoj sobi, kroz prozor smo vidjeli plamen. Sekund kasnije, sirene. Da nije kako jeste, bilo bi ljudi na ulicama. Neko bi nekom išao na kafu, neko na krompir pečen u starom fijakeru. Trčali bismo. Spašavali. Bi mi, eto, drago, što je ovo malo muškadije što je ostalo u selu odjurilo autima da se stavi na raspolaganje i da vide mogu li pomoći.
Drago, ali zalud. Ode. Do temelja. Naviru sjećanja. Na temelj moje kuće. Na zidanje stepenica. Tačke pune cjementa. Nošenje kvadri. Estrih. Onaj koji se sporo suši. Kablove. Odvode i dovode. Stolariju. Vanjsku. Unutrašnju.
Ulazna vrata iz humanitarne pomoći. Pokrivljena malo, ali dobra. Kredite, revolving kartice, minuse, prodane komade zlatnog nakita da bi se kupila tuš kabina. Kopanje bunara, postavljanje cijevi, hidrofor, septička jama. Sabiranje, oduzimanje. Od plate do plate. Namještaj. Nešto novo, nešto staro. Iskombinuj. Dokupi. Donesi uspomenu. Okači sliku. Ukalemi biljku. Tepih. Zavjesa. Lampa.
Nekome je, eto, u sekundi sve nestalo... „Kad vidiš čovjeka da hoda i priča sam sa sobom, il' je lud il' kuću pravi“ znao je reći moj stari. Dok svoju nisam počela praviti, nisam ga razumjela.
Zadnjih godina često pričam sama sa sobom. Luda nisam. Svjedočila sam večeras nestajanju jedne priče. Jedne kuće. Jednog doma. Kroz prozor. Iz tople sobe.
Ustala sam sa stolice i gledala oko sebe. Pogledom milovala svaku uspomenu. „Nekako jezivo, mama. U minuti ostaneš bez svega“- kaže Oluja. „Jezivo, sine. Jezivo. Pogotovo što mnogima nije prvi put.“
Dođe struja. Hvata se za daljinski. -„Šta ćemo gledati?“-pita. „Nađi nam nešto zabavno."- kažem. "Da malo okupiramo misli. Samo nemoj Vatrogasce. Od večeras mi nisu omiljena serija.“
Alma Ćirkić, Črčkarije
