Nedavno SDP u javnost lansira ideju Pokret za državu – koja je, pošteno govoreći, Bosni i Hercegovini potrebna koliko i žednu voda. Jer, na nju atakiraju sa svih strana, i iznutra i izvana, svatko na svoj način, dakako. Utoliko ideja zaslužuje potporu svih koji BiH istinski vole – i kao državu i kao domovinu.
To, doduše, ne znači da se formi, u kojoj je ideja lansirana, ne bi moglo ponešto i spočitnuti – i da ju se ne bi moglo ponečim i dograditi. Ponešto od toga u javnosti sam doticao i do sada, a ovo je prilika da se, osim ponavljanja već izrečenog, poneki detalj i doda.
POKRET ZA DRŽAVU POTREBAN I U FEDERACIJI BiH
Ideja je, počnimo s tim, ponuđena kao okvir političkog djelovanja na prostoru Republike Srpske. Želim vjerovati da su predlagači imali razloge za takvo opredjeljenje. No, ne mislim da je ono i najsretnije. Naprotiv, rezultati bi mu mogli biti suprotni željenima. Jer time se, ako ništa, za sve zlo u ovoj zemlji optužuju politički akteri, partije prije svega, u samo jednom njezinu dijelu.
A stvarnost je, ruku na srce, drugačija. BiH je, ako ćemo pošteno, podjednako ugrožena na svim njezinim dijelovima, ništa manje u Federaciji BiH nego i u Republici Srpskoj.
Ako se o razlikama i može govoriti, one su tek u stilu ataka na vlastitu zemlju, sve ostalo nalikuje k’o jaje jajetu. A to, onda, znači da bi i Pokret za državu morao biti ponuđen kao okvir političkog djelovanja u cijeloj zemlji – od Trebinja do Bihaća, i od moje zapadne Hercegovine do Semberije.
Istina, ne jurišaju na BiH svi nego prvenstveno danas vladajući etnonacionalisti. SNSD, SDA i HDZ. Oni, dakle, koji su i inače simboli današnjega bosanskohercegovačkog zla. Stoga se razumnim čini da se u pokret za spašavanje države pozovu svi osim njih, i neovisno o hipotekama koje se, zbog uloge u prošlosti, nekima od političkih aktera tovare na leđa. I da ulaznica u pokret bude isključivo opredjeljenje da se gradi zajednička država, nikako i zahtjevi koji se tiču bilo čega drugog, pa i odnosa prema nedavnoj nam prošlosti.
Zašto, primjerice, u Pokret za državu ne pozvati PDP? A ne pročitah nigdje da je to i učinjeno. Što je to što bi, radi li se o istinskoj želji spašavanja države, kod ove partije bilo neprihvatljivo? Pa, nije vrag da vodu piju samo rješenja koja sam diktiraš? I da uvažavati ne treba pravo i na sva ostala? Respektira li se, hoću reći, pravo na različitost, kada je PDP u pitanje doveo BiH kao zajedničku državu? Koliko znam, nikada.
Ili, zašto u Pokret za državu ne pozvati SDS? Zbog njegove uloge u ratu? Zbog njegova odnosa prema Radovanu Karadžiću? To, priznajem, jesu hipoteke koje ovu stranku opterećuju. Ali, nepošteno bi bilo nepriznati da su se u njoj dogodile i promjene koje se ne smiju ignorirati. Uostalom, njezini ministri u Vijeću ministara su u prošlom mandatu prednjačili u istinskom zalaganju za interese BiH, ne samo jednog njezina dijela.
Na koncu, SDS je otklonio i najnoviji Dodikov poziv za svrstavanje pod srpski kišobran kojeg je sam skrojio, i kojim se dodatno želi destabilizirati BiH i kao država i kao društvo.
ZA KAKVU SE BIH ZALAŽE SDA
Po onome što uspjeh upratiti, iako ne isključujem mogućnost da mi je ponešto i promaklo, ove se političke partije ne vidi pod kišobranom zajedničke obrane države. A u Pokret se, čitam, na samom startu utrpao jedan od simbola bosanskohercegovačke političke i društvene golgote. SDA. Što je to što bi Bakira i njegovu družinu – angažiranu u pljački na stotinu različitih mjesta i načina, u uništavanju bosanskohercegovačkog zdravstva, sarajevskog Univerzitetskog kliničkog centra posebice, i tko zna gdje još sve ne – trebalo preporučiti?
Verbalno zalaganje za BiH? Koju i kakvu? Njihovu? A što je s BiH svih ostalih? Pa, zar Bosni i Hercegovini svakodnevno ne kliče i lider HDZ-a? Znači li to da bi pod zastavu obrane BiH trebalo pozvati i njega? I Dodika, koji također nije protiv BiH, ali pod njegovim uvjetima?
Ako je, hoću reći, tako, Pokret za državu nije ni potreban. Jer, u tom slučaju ona ni nije ugrožena. A jeste da ugroženija ne može biti. I to, od SDA ništa manje nego od HDZ i SNSD. A to znači, pod kišobranom borbe za državu njoj ne treba ostavljati mjesta. Jer to će, kao i do sada, iskoristiti kako bi produžila status quo stanje. Stanje u kojem će društveni procesi i dalje ostati pod njezinom i kontrolom prirodnih joj saveznika – SNSD-a i HDZ-a.
Teško mi je otvaranje vrata SDA-u shvatiti i zbog mase drugih razloga. Jer, ako gorka iskustva itko u ovoj zemlji ima s Izetbegovićem i njegovom kamarilom, ima ih SDP. Prisjetimo se, uostalom, vlasti Platforme – u kojoj su, uz ostale, ravnomjerno bili zastupljeni i SDP i SDA. A tko je izvukao deblji kraj? SDP! Jer, njemu je natovarena odgovornost za sve što je ta vlast loše činila. A njegov glavni partner, koji je podjednako bio odgovoran i za uspjehe i za promašaje?
Vjerovali ili ne, on je rezultate te vlasti kapitalizirao. I umjesto da brojem glasova, baš kao i SDP, padne na stotinjak tisuća, on se vinuo iznad tristo. Jer, umjesto da i sam ponese odgovornost, on se prikazivao kao žrtva vlasti koju je i sam obnašao. Kako takvima vjerovati? Kako, hoću reći, vjerovati ljudima koji zajedničku odgovornost, a da se ni ne zacrvene, s vlastitih prevale isključivo na tuđa, pleća partnera s kojim ju je obnašao? I kako ne pomisliti da su na isto postupanje spremni i svaki slijedeći put?
Prisjetimo se, potom, parlamentarnih izbora 2018. godine i načina na koji su formirani domovi naroda – i u federalnom i u državnom parlamentu. Imala je SDA mogućnost da u Narodnoj skupštini RS-a bude prevaga u izboru delegata PDP-a u Domu naroda BiH. I da je to učinila, štošta bi danas bilo drugačije no što jeste. No, podržala je SDA svoga prirodnog saveznika. SNSD. I omogućila mu da s četiri delegata, doslovce kad mu se prohtije, blokira i Dom naroda i funkcioniranje državnih institucija.
Imala je SDA, potom, mogućnost da u kantonalnoj skupštini Zeničko-dobojskog kantona u izboru delegata za federalni Dom naroda podrži kandidata SDP-a iz reda Hrvata. No, podržala je kandidata svoga prirodnog saveznika, kandidata HDZ-a, i omogućila mu da, zbog broja delegata i u federalnom i u domu naroda državnoga parlamenta, blokira, kad god mu se ćefne, funkcioniranje i države i njezinih institucija – i na razini Federacije, i na razini cijele zemlje.
Prisjetimo se, na koncu, posljednjih lokalnih izbora, u Srebrenici i Mostaru posebice. I na jednom i na drugom mjestu Izetbegovića družina se je, pozivajući se i na državni interes i na pravo na život čitava jednog naroda, poigrala i sa SDP-om i sa svima ostalima. I vlast, ne mareći ni za državu ni za narod, formirala sa svojim prirodnim saveznicima – u Srebrenici s „omraženim“ SNSD-om, u Mostaru s „kvislinškim“ HDZ-om.
Treba li, nakon svega, uključujući ih u pokret za obranu države, takvima nanovo dati mogućnost da iznutra blokiraju promjene koje znače spas i države i društva?
Što se mene tiče – ne! Jer, dopusti li im se, drugi vam Trojanski konj i nije potreban. Taj će učiniti što god je u njegovoj moći da sve ostane isto. Da sudbinu BiH i dalje određuju oni i njihovi prirodni saveznici – SNSD i HDZ. I tako do posljednjega Bosanca i Hercegovca.
Tekst piše: akademik Slavo Kukić
