Tako vidiš među sljedbenicima ove vjere, onoga ko noću klanja kijamul-lejl, a potom, sasvim izmoren i slomljen odlazi na posao za koji dobiva platu, a ne obavlja ga onako kako se to od njega traži. A kada bi znao da je taj njegov posao farz (Zaista Je Allah propisao da se sve na najbolji način obavi) i da je zanemarivanje posla iznevjeravanje emaneta, jer on uzima platu krajem svakog mjeseca na nepravedan način, ostavio bi kijamul-lejl, jer je on samo nafila (dobrovoljni ibadet) koji mu nije naredio niti Allah niti Njegov Poslanik.
Tako je i s onim ko posti ponedjeljak i petak, pa ga post iscrpi, naročito u vrijeme ljeta, pa na posao ide iscrpljen i mnogo zapostavi interese ljudi dajudi prednost svome postu, iako je taj post nafila koja nije ni farz ni obaveza.
Poslanik je zabranio ženi da posti dobrovoljni post kada je njen muž kod kuće (tj. nije na putu), osim uz njegovu dozvolu, zato što je njegovo pravo kod nje važnije od nafila posta.
Takav je slučaj i s neobaveznim hadžom i s neobaveznom umrom. Među pobožnima ima i onih koji hadž obavljaju i po peti ili deseti ili čak dvadeseti, pa i četrdeseti put, a i umru obavljaju svake godine u ramazanu. Na to troše hiljade džunejha, dinara ili rijala, a ima muslimana koji, u doslovnom, a ne u prenesenom smislu, umiru od gladi, kao što je slučaj s nekim dijelovima Somalije. Drugi su izloženi genocidu i fizičkom istrebljenju, kao što smo vidjeli u Bosni i Hercegovini, Palestini, Kašmiru i drugdje. Njima je potrebna pomoć njihove braće, kako bi nahranili gladnoga, odjenuli golog, liječili bolesnog, smjestili prognanog, zbrinuli jetima, ukazali pažnju starcu, udovici i sakatom, ili, pak, kupili neophodno oružje za odbranu života.
Drugi su izloženi najezdi krstaša i pokrštavanju, a nemaju škole za pouku, niti džamije da u njoj klanjaju, niti ustanove za zbrinjavanje, niti ambulante za liječenje, niti centra za pozivanje u islam, niti knjige… Istovremeno svake godine primjećujemo da je sedamdeset posto hadžija već ranije hadž obavilo. Oni obavljaju dobrovoljni hadž i dobrovoljno troše stotine miliona!!!
A da razumiju svoju vjeru i da samo malo poznaju fikh prioriteta, prednost bi dali spašavanju svoje braće muslimana nad svojim duševnim naslađivanjem u hadžu i umri. Kada bi malo razmislili, saznali bi da je zadovoljstvo u spašavanju muslimana daleko veličanstvenije i dublje od prolaznog zadovoljstva koje, ponekad, prožima želja za pokazivanjem pred drugima, a da to insan i ne osjeti.
Svijetle riječi Imama er-Ragiba
Islamski pravnici zaključili su da Allah ne prima nafilu dok se ne obavi farz. Imam Er-Ragib je poredeći farz-ibadede s plemenitim nafilama rekao: „I znaj da je ibadet sveobuhvatniji od plemenitog djela. Svako plemenito djelo je ibadet, a svaki ibadet nije plemenito djelo. Nafile se razlikuju i po tome što ibadeti sadrže poznate farzove, zacrtane granice, a onaj ko ih ostavlja postaje nasilnik koji čini nepravdu, što nije slučaj s plemenitim djelima. Insan ne može upotpuniti plemenita djela Šerijata dok ne obavi ibadete. Ibadete obavlja radi ostvarenja pravde, a plemenita djela kao nafile, a nafile se ne primaju od onoga ko je zanemario farzove. Dobro djelo je sasvim neispravno osim poslije pravde, jer je pravednost djelo koje se mora ispuniti (farz), a dobrovoljni ibadet višak i dodatak onome što se mora. Kako se onda može predočiti dodatak nečemu što u biti i ne postoji. Zato se kaže da onaj ko je pogubio temelje ne može ništa postići.
Onaj koga su farzovi spriječili da obavi nafile ima opravdan razlog, a onaj koga su nafile spriječile da obavi farz je obmanut. Uzvišeni traži pravednost u propisima i dobročinstvo u plemenitim djelima u Svojim riječima: „Zaista Allah naređuje pravednost i dobročinstvo.”[14]
