O tome tko će za nekoliko dana biti novi predsjednik SAD-a odlučit će 5,5 milijuna građana sedam saveznih država, koje ponekad većinski biraju republikance, a nekada demokrate. U njima je, naravno, puno više glasača, čak 36 milijuna, ali važni su samo oni još uvijek neodlučni. Takvi su u Wisconsinu, Michiganu, Pennsylvaniji, Floridi, Arizoni, Sjevernoj Karolini i Georgiji glavna meta obojice kandidata, Donalda Trumpa i Joea Bidena. Koliko je sve to važno pokazuje primjer iz posljednje kampanje, kada je 107.000 glasova u tri sjeverne države, samo 0,003% stanovništva, uvelo Trumpa u Bijelu kuću.
Pravo glasa u Americi ima 245 milijuna ljudi, ali na birališta ili u poštanske urede da bi glasali ranije obično izlazi tek polovina. Oni biraju elektore, koji tada svi glasaju za jednog kandidata, bez obzira na to koliko će glasača primjerice u Kansasu podržati Trumpa ili Bidena. Američka demokracija kontrolirana je, jer jedan čovjek ne znači i jedan glas.
Od Trumpova izbora mnogi su se procesi ubrzali, iako je pitanje je li Trump bio uništavatelj ili je neke stavove i politike u Americi samo izoštrio i možda unakazio. "Donald Trump čovjek je bez karaktera", napisao je ovaj tjedan Miles Taylor, visoki dužnosnik Trumpova ministarstva za domovinsku sigurnost. Potpisujući se kao Anonimac, još 2018. objavio je tekstove u New York Timesu o Trumpovoj administraciji. Sada je, pred povijesne izbore 2020., otkrio identitet, rekao da je to bila njegova dužnost i pozivao i druge u administraciji da učine isto. Takvih je u proteklih nekoliko godina bilo puno, vjerojatno previše, a uključivali su neke od vrlo ozbiljnih ljudi kao što su ministar obrane Jim "Ludi Pas" Mattis, pa šef ureda u Bijeloj kući John F. Kelly, čak i državni tajnik Rex Tillerson.
Neki od onih koji su otpali uz veliku buku bili su prilično besprizorni likovi poput Sebastiana Gorke ili Omarose Manigault-Newman. Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, koji isprva nije postavljen na neku dužnost jer su Trumpu užasno smetali njegovi brkovi, poslije mu je zasmetao zbog knjige memoara "Soba gdje se sve događalo" s neugodnim detaljima o predsjedniku. Bolton nije suptilna ni ugodna osoba, pa je takav bio i prema bivšem šefu. Ovaj nikome nije ostajao dužan, u javnim nastupima, a još više na Twitteru. Sipao je beskrajne uvrede iz najvažnijeg ureda u Americi i svijetu, jezikom koji je Ameriku podijelio kao u vrijeme Građanskog rata prije 160 godina. Predsjednik koji ne čita, ne želi slušati, odbija mišljenja znanstvenika i eksperata, čovjek čijih su se nepromišljenih reakcija mnogi u administraciji bojali od samog početka, ne samo za svoju zemlju, već i za svijet, uveo nas je u novo doba.
Na izborima koji slijede 2020. odlučivat će covid-19. Velik broj Amerikanaca izgubio je nekog svog zbog virusa. Svaki stanovnik urbanog dijela SAD-a razmišljat će i o pokretu "Black Lives Matter" i pobuni protiv okrutnosti policije u još jednom osvještavanju o nejednakosti u Americi utemeljenoj na boji kože. Stari je to problem SAD-a, ali dugo u Bijeloj kući nije bio čovjek za kojeg su politički suparnici i, nešto tiše, članovi vlastite stranke bili spremni izgovoriti da je rasist. Od takve se osobe nije moglo očekivati da će jedan od povijesnih, trajnih američkih problema rješavati na način koji bi nepravdu barem ublažavao. Trump, konačno, prošlost ionako shvaća samo kao pomoć, treba li dokazati vlastitu genijalnost, bez stvarne refleksije na ono što je bilo.
Kraj i početak epohe
Demokratskog društva nema bez novina i kritičkih novinara, no najmoćniji čovjek na svijetu mnoge je samo otpisivao, vrijeđao njihovu profesionalnost i stvarao osjećaj da se ne treba vjerovati kritici, da su i sami sudovi nepravedni. Napadao je baš sve koji o njemu ne misle dobro, a bio je slab na one koji su mu uvijek bili spremni povlađivati, potvrditi njegovu genijalnost, potvrditi da su njegovi predizborni skupovi najveći, najbolji i najljepši.
Ignorirao je preporuke znanstvenika o nošenju maski za lice, predlagao je da se konzumiraju dezinficijensi kako bi se organizam očistio od covida-19, ponavljao je da je njegovo vođenje pandemije sjajno, postao je prvi predsjednik koji je sugerirao da znanstvenicima zapravo ne treba vjerovati. "Prvo Amerika", pobjednički slogan Donalda Trumpa, rušio je onaj svijet koji je Amerika poslije rata stvarala. Sada se stvorilo nepovjerenje, osjećaj među Europljanima da je moguće više ne računati na Sjedinjene Države. Zašto su saveznici u zapadnoj Europi tretirani s više sumnje od ruskog predsjednika Putina, pita se Richard Haass, predsjednik Savjeta za međunarodne odnose?
U protekle četiri godine Amerika se podijelila. Žene, obrazovani bijelci, obojeni i stariji dio populacije vjerojatno će većinski glasati za demokratskog kandidata Joea Bidena. Trumpa vole bijelci koji su neobrazovani, ponajprije muškarci. Već je 75 milijuna Amerikanaca glasalo danima prije izbora, što je pola svih glasača koji su na izbore izašli četiri godine ranije. Satima se čekalo da bi se glasalo, gradonačelnik New Yorka u redu je proveo više od tri sata. Glasanje je postalo čin protesta, gotovo pokret. Glasa se poštom zbog covida-19, glasa se zbog osjećaja da jedino nedvosmislena, jasna pobjeda u noći izbora može pokazati tko je pobjednik. Anketama ovaj put birači ne vjeruju kao što su to činili ranije. Mjeri se novac, a bogatiji Biden je rekorder u plaćenim oglasima, na koje je potrošio preko 600 milijuna dolara.
Kada je jedna epoha počela, a druga prestala, stvar je procjene kasnijih generacija. Da će svijet nakon Trumpa biti drukčiji i ne nužno bolji sasvim je sigurno. No, je li Donald Tramp bio samo katalizator onoga što je danas Amerika? Možda će se vrijeme kada su Trump i Brexit počeli mijenjati zapadnu civilizaciju jednom smatrati samo krajem već započete duboke promjene. Možda će konačan trenutak u svemu biti covid-19, koji je došao na kraju Trumpove ere, ali je i nepovratno promijenio svijet koji je do tada postojao.
Administracija predsjednika Georgea W. Busha u prve dvije godine njegova mandata odustala je od više međunarodnih sporazuma nego ijedna prije. Nadmašila ga je samo ova Donalda Trumpa, predsjednika koji je otvoreno poručio NATO članici Crnoj Gori da je zemlja "agresivnih" ljudi i da je besmisleno da se u slučaju sukoba male nacije angažiraju Sjedinjene Države. Prema Sjedinjenim Državama, gotovo svaka zemlja na svijetu je mala i vjerojatno ih je u tom smislu malo vrijedno vojnog angažmana. To, međutim, znači da se savezi ne trebaju shvaćati ozbiljno, jer sve što se na vanjskom planu čini može biti otpisano kao skupo, beskorisno ili nedovoljno isplativo.
Još se Baracku Obami moglo prigovoriti da je 2013. u govoru o Transatlantskim odnosima u Berlinu naveo 43 točke suradnje i dodira, a da nije jednom riječju spomenuo Europsku uniju. Amerika je već duže vrijeme nezainteresirana za Europu pa je moguće da je nevidljivi "Amerexit" prethodio Brexitu, koji dekuražira članstvo u zemljama EU poput Nizozemske, nervozne zbog sve veće razlike između nekadašnjeg istoka i zapada Europe. Bez zainteresirane Amerike Europska unija morat će brzo pronaći interes i vodstvo te sama pokušati definirati što može i želi, a to je i do sada bilo teško i možda je previše očekivati od političarki poput Ursule von der Leyen i Dubravke Šuice.
Fareed Zakaria tvrdi da je američka hegemonija umrla negdje između 2016. i 2018. godine. Sve je ubrzala američka intervencija u Iraku 2003. i način na koji je SAD vodio intervenciju u Afganistanu. Nakon toga više nije bilo sličnih intervencija u muslimanskom svijetu jer tri ili više takvih kriza SAD nije mogao voditi u isto vrijeme. Posljedica svega je i gubitak posebnog položaja, reputacije zemlje koja simbolizira demokraciju, slobodno tržište i ljudska prava.
Vodstvo se možda nudi u Aziji, Kina o tome govori i javno, već smo ušli u "stoljeće Pacifika", kao što smo donedavno bili u "američkom stoljeću". Za razliku od Trumpova SAD-a, Kina i dalje brižljivo gradi svoj utjecaj i bdije nad načinom na koji se o njoj piše u svijetu. Do 2049., obećao je kineski predsjednik Xi, bit će to glavna država svijeta. Što ako kineski model naprosto postane prihvatljiviji većini? Filipini i Turska, Mađarska i Srbija, pa i hrvatski nacionalisti vjerojatno bi imali ponešto reći u tom smislu. Sve je više režima koji ograničavaju slobode, a autokrati, ksenofobi i iliberalni vladari postaju oni koji su često na vlast došli demokratskim putem.
Dovoljno je da se ne suprotstavljaju Washingtonu, još je bolje ako izravno povlađuju Trumpu, da ih se ne samo pušta da rade što žele, već ih se i hvali. Činili su to Amerikanci i ranije - podrška Franciscu Francu ili maršalu Titu u Jugoslaviji nije bila posve u skladu s američkim vrijednostima, ali bila je u skladu s jasnim američkim politikama. Ono što je bila uloga SAD-a desetljećima sada više ne vrijedi. Između posljednje godine mandata predsjednika Obame i prve polovice mandata Donalda Trumpa pozitivno je Sjedinjene Američke Države doživljavalo 64% stanovnika 37 država svijeta.
Danas ih je manje od pola. Posve je jasno da politika Amerike nikada nije bila isključivo benevolentna, samopožrtvovna, bez pogrešaka. Za većinu je imala prihvatljivu dozu iskorištavanja, ali i koristi za sve. Napuštanje globalnog vodstva i još više uništavanje međunarodne suradnje, multilateralizma, gušenje Ujedinjenih naroda, negiranje klimatskih promjena i koncept "Prvo Amerika" srušit će ono što je postojalo. Prestat će biti vodeća, a neće postojati jasni nasljednik.
Neki stranački lideri tvrde da su za takve politike postali odgovorni tek od trenutka kada su im došli na čelo, ali sasvim je jasno da je Trump samo ubrzao procese koji su u Americi već dugo bili na marginama, a s njim su se pomaknuli u središte zbivanja. Republikanska stranka već neko vrijeme nije konvencionalna konzervativna politička organizacija. Svoju sljedbu sve više okuplja po tribalističkim motivima, najavljuje da neće priznati izbore ili pobjedu suparnika, ruši već jednom usuglašene politike, gotovo pa je antisistemska organizacija. S Trumpom su neke manjinske politike ušle ravno u Bijelu kuću. Skupine koje podupiru takav smjer moćne su i beskrajno konzervativne, toliko da je stranka postala nezainteresirana za siromašne, manje privilegirane, one koji žele jeftinije zdravstvo i socijalna prava.
Jasni trendovi
Za vrijeme Trumpa na drugom se dijelu političkog spektra dogodilo do sada nezamislivo. Liberalne i lijeve ideje transformacije društva koje su imali Bernie Sanders i Elizabeth Warren sada su progresivniji i zaokruženiji politički programi od ijednog lijevog programa koji se nudi u Europi. Doduše, politika koja je s Bidenom na kraju prevladala više pripada onom što je poznato i željela bi Ameriku vratiti tamo gdje je bila, ali trendovi su jasni. Bez obzira na to kakvi će biti rezultati izbora, novu epohu već smo započeli. Za svijet bi vjerojatno bilo puno bolje bude li Biden pokušao stvari umiriti, pripremiti sve na promjenu. Povratka neće biti, jer politike koje se vode ostavljaju posljedice, govor mržnje nemoguće je zaboraviti, rušenje spomenika ostavlja ožiljke, a neke se stvari naprosto nikada više ne smiju ponoviti.
Na kraju je pitanje ne samo što će u svemu učiniti Europska unija, već i što će se događati s malim zemljama koje ne znaju definirati svoje vrijednosti, nemaju jasne politike, nemaju kulturu preobrazbe, koje iznova svaki put podvlače crtu i ruše ono što su učinile, pljuju na grobove prethodnih generacija. U kojem će smjeru otklizati država koja ne može uspostaviti vladavinu prava i koja se protiv korupcije ne želi, ali i ne može boriti, jer sudovima, pa ni vladi, jedva da itko vjeruje. Austrija je u posljednjih stotinu godina gubila puno, ali se znala obnoviti.
Takvu kulturu Hrvatska nema, a u svijetu tektonskih promjena, nakon trideset godina brižno njegovane kulture razdora, "velikih" i "običnih" Hrvata, nemeritokracije, nacionalizma i diskriminacije drukčijih, stvorila je društvo u kojem nema iluzija ni solidarnosti. Hrvatska se mora upitati bi li Trumpov javno izrečeni stav o Crnoj Gori u NATO-u mogao biti primijenjen i na nas i što činimo da budemo spremni na svijet u kojem će Amerika biti još dalje, a Kina tu, na Pelješcu, u slavonskim poljima, u talijanskim i grčkim lukama, a Rusija u Konzumu i MOL-u.
Bez obzira na to hoće li u Bijeloj kući biti Biden ili Trump, promjene su već tu. Bez Trumpa će one vjerojatno biti nešto blaže, možda će se barem protiv klimatskih promjena Amerika boriti skupa s ostatkom čovječanstva. Nikada to više neće biti isti svijet, a nema ni jasne politike u Bruxellesu. Društvo je podijeljeno, dijaloga nema. Dapače, istomišljenici su počeli pucati jedni na druge, a covid i kriza traže suradnju koje nema.
