Na hadždž ne možemo, poruke mu čuti možemo, rekao je prije nekoliko dana glavni imam u Zavidovićima Izet ef. Čamdžić. Na koji način se čuju te poruke, pitamo ovog popularnog imama, čije hutbe se uvijek dugo prepričavaju.
- Svi propisi naše vjere nisu sami sebi suština, nego šalju određene poruke koje bi odgojno trebalo da djeluju na ljude. Hadiski propisi pogotovo su puni simbolike i poruka koje bi ljudi trebali prihvatiti i, pod uticajem tih poruka, sebe oplemenjivati, mijenjati. Jedan od razloga, kako Uzvišeni kaže u Kur’anu, što je naredio hadž je “da bi od toga koristi imali”.
Vjera i djela
Dakle, ako mi ne možemo ove godine, iz poznatih razloga, zbog pandemije koronavirusa, putovati na hadž, svi smo u mogućnosti čuti i razumjeti njegove poruke. Evo, ja bih se zadržao na tri osnovna obreda hadžska: prvi je oblačenje ihrama, hadžske odjeće, koja na svojevrstan način simbolizira taj čovjekov opstanak sa samim sobom, sa svojim djelima i vjerom u srcu, a svi ćemo doći, bez izuzetka, u to stanje kada neće sa nama niko biti, osim naša djela i vjera. To promatranje ljudi na hadžu u ihramu treba nas podstaknuti da se pripremamo za neizbježni tren kada nećemo imati drugih prijatelja osim tog svoga djela. Sljedeći hadžski obred je boravak na Arefatu, što je sama suština hadža. Poslanik je rekao - hadž je Arefat. Razmišljajući o tome, a s obzirom na predaje da su se, izlaskom iz dženneta Adema a.s. i njegove supruge Have, njih dvoje susreli na Arefatu, na brdu milosti, na tragu sam Božije obavijesti da je On Adema tu poučavao imenima stvari i da Bog nama naređuje da mi tamo moramo otići kako bismo razumjeli suštinu stvari. A suština stvari je čovjeku objašnjena: ono što je kod vas prolazno, kod Boga je vječno. Dobročinstvo je vječno, ono koje uradimo s plemenitom namjerom i nadajući se Njegovoj nagradi, ne sada, ne da nam neko ovdje plati... Možemo i tu čuti poruku, da je suština svega što nas okružuje to da je sve prolazno osim univerzalnog dobra. Tu je i treći propis, obilazak oko Kabe, tavaf, kretanje ukrug, a naš cijeli život na ovom svijetu je to kretanje, jer se završava na istom mjestu gdje je i započeo. Iz zemlje vas izvodim, u zemlju ću vas vratiti, kako Bog Uzvišeni kaže.
Naša ulema, kada razmišlja o propisima hadža, kaže sve što je Uzvišeni imao reći, rekao je kroz hadžske propise, ali je nužno, kao što dodaje i El-Gazali, veliki učenjak, i razumijevanje hadžskih propisa.
Koliko se oni razumijevaju?
Kod nas je, kako je to rekao veliki pjesnik, “opomeneš evliju, pušćaš zulumćare”
- Nažalost, ne dovoljno. Bilo bi logično da se ljudi koji odu na hadž, jer je Poslanik rekao da hadž briše ono što je bilo prije njega, vraćaju čisti od grijeha, te da su to ljudi koji su sada preporoditelji, nositelji svakoga dobra, svjetlo koje obasjava oko sebe, koji šire energiju dobra. Ali, nažalost, ne razumiju ljudi ne samo hadžske propise, ne razumiju ili vrlo malo razmišljaju ljudi o propisima uopće. Evo, namaz. Šta mu je smisao? Bog nije više Bog ako mi klanjamo, niti je Bog moćniji ako mi postimo, to Njemu ništa ne treba. On je nezavisan od nas. Sve postoji radi nas, a mi treba da proniknemo zašto je to Bog nama naredio.
Danas je cijeli svijet zaustavljen i kako ne biti zbunjen ako vjerujemo da se sve dešava Božijim određenjem? Zašto nas je Bog “istjerao” iz džamija, “odvojio” od teravija, kako shvatiti to da će ove godine samo 1.000 ljudi moći biti na hadžu?
- Mi ne možemo proniknuti u Božiju mudrost i zašto je On ovo nama dao ili nije nešto dao, to zna samo On. Čovjek je ograničen da bi shvatio kakva se sve tajna i mudrost u tome krije. Vjerovatno nećemo nikada saznati, a možda ćemo za godinu, deset, pedeset izvlačiti neke pouke. Pitate zašto nas je Bog zbog korone “istjerao” iz džamija? Često u svojim govorima ponavljam rečenicu: u džamiji je obred, islam je napolju. A možda nam je Svevišnji htio reći: Vidite, “izgonim” vas iz džamije da vam pokažem da je to samo jedna stanica na vašem putu u vječnost. To nije sva vjera. Ako krenete iz Zavidovića u Brčko, u Banovićima je samo jedna stanica, i naš dolazak u džamiju je samo segment naše vjere. No, ljudi misle, idem u džamiju, pa poslije kada izađem iz nje, mogu da budem i lažac i korumpiran i da se kockam... Mi nismo Božiji portparoli da Ga tumačimo, ali može li biti da nam tim “istjerivanjem” On želi reći da je vjera više od boravka u džamiji. Evo, niste za ramazan nikako bili u džamiji, pa šta, je li ummet Pejgamberov propao zbog toga?! Je li propao zato što nije bilo gužve na teraviji?!
Čovjek je sada dobio drugu priliku?
Kroz kurban učimo da nije često važna količina dobra koju smo učinili, već razlog, namjera
- Pobožnost je upravo to dobročinstvo. Jedan profesor je rekao: pobožnost je ne razmetati se pobožnošću. Pobožnost je tihi vjernički život, to je poslušnost roditelju, to je biti dobar prema supruzi i supruga prema tebi, to je sretan brak, to je kada ti je komšija važan u životu... Dakako da smo mi bili iskočili iz kolosijeka sa silnim manifestacijama, sa silnim teferičima vjerskim, a, eto, od marta ničeg od tog nema. Sve je otkazano, nema ni Kadra ni Miradža, pa šta?! Ništa se nije desilo. Ništa. Ja sam se nekada u rebiul-evvelu (treći mjesec islamskog kalendara u kojem je rođen posljednji Božiji poslanik Muhammed, a.s.) pitao, koliko nas košta rebiul-evvel?! Koliko se para potroši na manifestacije povodom Pejgamberovog rođenja, a korist je od toga nulaaaaa!
Ali, toliko je nepravde oko nas, lutaju ljudi od nemila do nedraga. Zašto mora biti tako?
- Mi smo dopustili da nam se to događa. Neće Bog raditi naš posao. On je rekao kojim putem se stiže do sreće, a, ako mi nećemo da idemo tim putem, nije to Božija krivica, neće nam On taj put proprtiti, okaldrmiti. Bog je rekao, ovo je put, izvolite. Onaj ko krene tim putem, doći će do sreće i, pazite, ne mora se zvati Muhamed, može se zvati i Ivan. Jer, Božiji zakon se ne prilagođava ljudima, nego obrnuto. Tim putem, putem pravednosti, iskrenosti, poštenja krenula su neka društva, recimo, njemačko društvo i naši ljudi idu u Njemačku, idu sve više zbog pravednosti, iskrenosti, poštenja. A šta nama fali napraviti isto takvo društvo!? Mi naš nerad, pasivizam pravdamo time da nas Bog stavlja na iskušenje. Može nas Bog iskušavati bolešću, nepogodom, ali ova društvena pitanja su do nas. Priroda društva i priroda prirode se razlikuju, jer, narav prirode je da je to Božiji zakon, a ovo su zakoni koje mi kreiramo.
Ali kod nas je, kako je to rekao naš veliki pjesnik, “opomeneš evliju, pušćaš zulumćare”. Znači, Bog opomene nas, a naše je da se borimo za sreću, za djecu, za društvo sretnih ljudi, to je do nas, naše.
