Da život piše neočekivane priče, uvjerila se Konjičanka Alma Macić, koja većinu života živi u Chicagu. Almu život nije mazio, prošla je zdravstvenu golgotu, ali je, srećom, izašla kao pobjednik. Dodatnu snagu pronašla u dobrovoljnom pomaganju ljudima u potrebi. Alma Macić na svom Facebook profilu objavljuje humanitarne akcije. U akcijama mogu učestvovati svi koji žele donirati novac ljudima u potrebi.
Tokom rata, Alma Macić trudna je otišla iz rodnog Konjica kod sestre u Ameriku. Snalazila se kao i većina bosanskih izbjeglica u bijelom svijetu, a taman kada je pomislila da se sve posložilo kako treba, saznala je da boluje od raka. Pobijedila ga je jednom, ali se on vratio u gorem obliku. U razgovoru za „Azru“ kaže da je sada potpuno izliječena te se nada da je pobjedu s teškom bolešću izvojevala zauvijek. Danas je majka troje djece. Nakon što se razvela od prvog supruga, udala se za sadašnjeg supruga za kojeg kaže da joj je, osim vjere u Boga, najveća podrška.
– Rođena sam Konjičanka, od oca Rame i majke Fatime, dvoje poštenih i vrijednih ljudi od kojih sam naučila sve dobro što je u meni. Potječem iz radničke porodice, gdje nas je bilo petero djece, dva brata, dvije sestre i ja. Novi kolač su me zvali, jer je bila velika razlika između mene i mojih braće i sestara. Moja rahmetli majka me zvala „živote“, jer je mojim rođenjem spašena od izljeva krvi u mozak. U vihoru rata sam se udala u Sarajevo, odakle smo otišli za Split pa onda u Chicago. Moja sestra Mirsada je već bila ovdje i ona mi je poslala papire. Otišla sam jer je moj babo rahmetli stalno govorio: „Idi sine, da se bar ti spasiš“. I moj san je bio da dođem nekada u Ameriku i radim kao prevoditelj, jer sam od pete godine voljela i učila engleski – kaže nam na početku Macić.
Kakav je bio Vaš prvi dojam u susretu s velikim gradom?
– Došla sam u Chicago na veliki aerodrom O’Hara, treći u svijetu po veličini. Kiša je lila, a ja sretna što ću vidjeti sestru Mirsadu i njenu djecu, a tužna što ne znam kad ću ponovo zagrliti majku, sestru i braću. Odmah sam tu doživjela stres, jer je Mirsada kasnila. Svi su otišli, a ostali smo samo nas dvoje (tadašnji suprug i ja, koja sam bila trudna četiri i po mjeseca) s kesom i 50 dolara u džepu. Pošto sam znala engleski, jer sam bila prevoditelj u ambulanti u Konjicu, prišla sam obezbjeđenju na aerodromu i zamolila da pozovu moju sestru. Dali su mi mikrofon i rekli da je pozovem, ali da će me čitav aerdorom čuti. Pozivam je, nema je… Briznula sam uplač. Pitala sam možemo li potpisati da se vratimo kući u BiH odmah, ali rekli su da ne može. Ubrzo sam se presabrala i osoblje nam je pozvalo taksi, mi smo dali adresu i krenuli. Sjećam se da sam gledala kroz prozor na Chicago pun svjetala, reklama, ogromne ulice… Vozili smo se dugo, i predugo. Kada smo se zaustavili, taksista kaže: “Tu smo“. Vrištala sam od sreće. Dolazak u veliki Chicago za mene je bio let u nepoznato, a u isto vrijeme početak moga i sna i užasa.
Šta Vam je bio prvi posao u Chicagu?
– Prvo sam godinu radila u telemarketingu, a onda kao prevoditeljica u Klinici Mount Sinai, gdje je naš narod imao vakcinacije i prve preglede pri dolasku u Ameriku. Završila sam školu za pomoćnu sestru i uz to još pet kurseva te dobila pohvale kao najbolji đak. Odmah po završetku dobila sam i ponudu u dvije bolnice, gdje sam i radila, u Edgewater Medical Centru radim prvu smjenu, a u Švedskoj bolnici drugu. Pošto sam veoma emotivna, mnogo sam patila za svakim pacijentom koji bi preselio, te sam nakon godinu odustala, iako me moja direktorica molila da ostanem i idem dalje za veće pozicije. Dobijala sam mjesto direktora za koordinacije izbjeglica u ECC-u i ujedno dobila i posao na sudu kao državni sudski prevoditelj i 20 godina sam ostala u tom poslu.
Danas se najviše bavite humanitarnim radom, pomažete ljudima u najgorim situacijama. Kako i kada ste se tome posvetili?
– Ima već sedam godina kako pomažem našem narodu, i ovdje i u BiH. Prvi put nakon odlaska u Chicago, u BiH sam došla 2001. godine. Na Željezničkoj stanici u Sarajevu stajala sam sa sinom Dinom, koji je tada imao pet godina. Bilo je hladno, ali on je htio da se vozi vozom do Konjica i tako smo stajali oboje. Gledali smo mladi bračni par s bebom, koji je bio pored nas, nogice su joj bile do pola gole, a oni su na sebi imali neku laganu odjeću. U tom trenutku me je bilo stid, jer smo Dino i ja bili dobro obučeni, a oni nisu. Prišla sam im i ponudila majci svoju pelerinu, kapu i rukavice, a moj Dino je skinuo šal i kapu da dâ bebici. Dao je i svoju jaknu te mi rekao da će staviti kapuljaču i ruke u džepove. Žena je briznula u plač i počela se zahvaljivati. Ispričali su mi da su iz Srebrenice. Njemu su ubili oca i dva brata, a majka mu umrla 1998., dok žena nije ni imala majku, samo oca. Brata joj ubili, a nju tetka povela sa sobom i tako su se upoznali u putu. Plakala sam i slušala ih. Išli su kod njene tetke, jer im je rekla da mogu ostati koliko hoće dok se ne snađu. Pružila sam im sve što sam imala novca sa sobom. Odbijali su, rekla sam: „Molim vas, uzmite.“ Objasnila sam da sam u BiH još desetak dana kod majke u Konjicu. Dala sam im broj ukoliko ne budu imali gdje otići, da dođu kod moje majke koja živi u velikom stanu. Tako je to sve počelo i evo i danas zaista me dotakne tuđa patnja. Voljela bih da mogu svima napraviti kuće, kupiti hranu… ali trudim se koliko mogu da pomognem osobama koje mi se obrate.
Da li ljudi zaista pomažu u toliko mjeri da nekome promijene život?
– Da, naš narod zaista pomaže, jer, evo konkretan primjer da sam čovjeku u Konjicu napravila kuću zajedno s našom rajom koja većinom živi van BiH, odnosno koji su u Americi. Desi se da je neku humanitarnu akciju teže realizovati, sporije se novac sakupi, ali ipak i ono malo mnogima znači puno, tako da me to ne pokoleba, jer onoliko koliko Allah odredi toliko bude nafake.
Kada ste se najviše iznenadili, a kada razočarali?
– Teško mi je na to odgovoriti, jer svaki pad je let, tako da sve što je negativno jednostavno zaboravim i brišem.
Vi ste bolovali i od karcinoma. Gdje se nalazio, šta je sve bilo zahvaćeno?
– Da, imala sam rak prvo u lijevoj dojci, pa se vratio u matericu i onda proširio u jajnike, pa onda u debelo crijevo. Bio je to težak period u mom životu, doktori su mi davali od devet mjeseci do godinu života. Prva dva mjeseca nisam bila svjesna te rečenice, međutim, kako su operacije bile jedna iza druge, sve je bilo teže. Bila sam psihički shrvana jedan period. Uslijedila je velika borba, čak sam i ja prvi put trebala pomoć od raje i mnogi su pomogli. Hvala im, svim tim dobrim ljudima. Usred tog mog bola, operacije i liječenja, kada sam počela da jačam, izgubila sam svoju sestru Mirsadu koja se brinula o meni, ja sam trebala umrijeti, a ona ode umjesto mene. To je bio veliki udarac koji me je natjerao da ustanem.
Koliko Vas je karcinom promijenio, i psihički i fizički?
– Allah mi je dao rak da me očisti od grijeha i da me sebi još više približi, da me ojača, i psihički i duhovno. Mnogo me promijenilo to iskušenje, tad čovjek, ustvari, vidi sve mnogo bolje, jer ja sam, vjerovali ili ne, umrla od straha, ne od smrti već straha da ću preseliti a nisam sve što sam trebala uraditi na dunjaluku završila, a to je – činiti samo dobro i pomagati i davati više. Mlađi sin mi uči za hafiza i to me je dodatno razdrmalo da se borim i da uradim sve što je moguće da ozdravim i nastavim dalje.
Jeste li nekada doživjeli ili se susreli s nekom od predrasuda u zemlji u kojoj niste rođeni?
– Bilo ih je, ali ja sam mnogo toga ovdje naučila. Zato, iskreno rečeno, ovdje možeš biti sve što želiš samo ako to želiš i radiš vrijedno.
Gdje pronalazite motiv za napredovanje?
– Od malih nogu sam naučila od svojih roditelja da je ljepota u davanju i pomaganju, jednostavno, takva sam, imam tu neku unutrašnju motivaciju koja je uvijek bila prisutna. Samo sam čekala kada ću je moći u potpunosti iskazati. Uvijek se prepustim Allahu i ne sekiram se previše ni oko čega, pogotovo otkad sam rak pobijedila, otkad sam dobila novu šansu na dunjaluku.
Ko Vam je najveća podrška?
– Moj muž Sadil i moja djeca. Zahvalna sam Allahu što imam ovakvog muža, koji sve što radim podržava, često za akcije koje organizujem dam veću svotu novca, ali on nikada ne zamjera niti se ikada pobunio ako bi naš novac išao u te svrhe. On mnogo radi, a ja sam u penziji već četiri godine.
Nosite hidžab zbog kojeg su često pokrivene žene izložene diskriminaciji. Kakva su Vaša iskustva?
– Nosim hidžab od 2012. i ponosna sam, jer je i moja majka bila pokrivena i njenim sevepom sam se pokrila. Nema diskriminacije, barem kad je o meni riječ, ovdje u Americi. Kada sam se pokrila, još sam radila na sudu i zamislite kako je to izgledalo, nakon što sam 11 godina dolazila na posao u odijelu i štiklama, jednog dana sam se odjednom pojavila s hidžabom. Međutim, sudije, advokati kao i svi sudski službenici to su tako lijepo prihvatali da se dešavalo da su se i slikali sa mnom, jer im se sviđalo kako sam pokrivena.
Uklapate li tradiciju i moderno?
– Ako mislite na vjeru, tu nema dileme. Nisam moderno pokrivena, već propisno. Naša tradicija je lijepa, i u mojoj kući pazimo na to. Naravno, može se živjeti moderno a da se tradicija čuva i slijedi. Naša vjera islam nam je data da bi nam bila ravnoteža, ne da bila ni teret. U svemu treba biti umjeren, tako je i s vjerom, tradicijom pa i modom.
