Na tom brdu, na tim bužimskim stranama, gdje se ova zemlja kao nigdje branila, za koje se tolike vojske otimaše i tolika proli krv kao za najveću svetinju, stajao je jednog davnog dana akademik Kreševljaković.
Na tom brdu, četvrt stoljeća ranije, a još u friškom sjećanju, braneći bužimske strane, istrajna su bila neka druga prezimena. I ne treba čovjek, ma ko bio, biti ptica da bi bio u viteškom gradu, dovoljno je da ima nešto od te posvećenosti, ljubavi, strasti i žrtve velikana. Svejedno da li je s granice ili iz unutrašnjosti, svejedno da li pisao perom ili sjekao sabljom, svejedno, samo ako je makar zehru Izet ili Hamdija.
Ne postoji gotovo ni jedan stari grad, fortifikacija, kula, a da je nije opisao ili posjetio, najprije o svom trošku, historičar i akademik Hamdija Kreševljaković. S druge strane, ta strastvenost, ta žrtva, ostavljala je određene posljedice. Prilikom jedne posjete Zagrebu, a kao gost koji je trebao uzeti učešće na nekom naučnom skupu, pri izlasku iz voza domaćini koji su čekali goste dadoše mu da ponese prtljag, nesvjesno ga potcjenjujući misleći kako se radi o nekom hamalu, a najprije zbog skromnog odijela koje nije odavalo kako je riječ o jednom posvećenom i hvale vrijednom historičaru. Ta putovanja zemljom izmišljene ljepote nisu zaobišla Bužim, a najbolja su mjera znanju, ali i odijelu koje je putnik nosio.
KO GRADI NE ŠTEDEĆI ZLATA
Bužim je sagrađen u četrnaestom stoljeću. Ranije je bio plemićki dvorac i utvrda. Pojavljuje se pod dva naziva: Čava i Bužim. Kralj Matija Korvin darovao je Bužim Jurju Mikuličiću, koji obnovi grad 1495. godine. Na ulazu u grad iznad vrata bio je postavljen sljedeći natpis u kamenu: “Ta grad sazidal iz fudumenta izibrani knez Juraj Mikuličić. U nu vrime va vsei hrvatskoj zemlji boljega čovika ne biše. (…) Ki li se oće takim čovikom zvati, neka takov grad iz fundamenta ima izzidati…” Bužim definitivno mijenja gospodara 1576. godine, a osvoji ga vojska koju je predvodio Ferhad-paša Sokolović. Kreševljaković navodi kako su Osmanlije u grad postavile veliku posadu od 50 konjanika i 130 pješaka. U zidinama grada izgrađena je kamena džamija, koja je poslije porušena. Carski poslanik David Ungnad ponudio je 50.000 cekina velikom veziru kao nadoknadu da Osmanlije vrate Cazin i Bužim. Sokolović glatko odbi, rekavši da su “u tim gradovima već podignute džamije”. Današnja drvena izgrađena je u naselju koje se razvijalo podno tvrđave.
Džamiju je rekonstruirao Mehmed Vedžihi-paša, tadašnji bosanski namjesnik, prijatelj i derviš šejha Siri-babe. Ko je bio Mehmed Vedžihi-paša? Kako navode osmanski izvori, rođen je u Jozgatu. Bio je namjesnik Bosne od 1837. do 1839. godine. U Hazinedarluku je bio kapidžibaša, s rumelijskim činom bio je kajmekam valije Edrena, bio je i nadziratelj Samokodžuka, a odmah iza toga muhafiz Varne. Poslije je bio valija Selanika, u rangu vezira postao je beogradski muhafiz, zatim postaje bosanski valija, od 1841. valija je Konye, zatim valija Diyarbekira, pa Halepa. Beogradski valija postaje 1845, zatim valija Musula, valija Ankare, valija Bozoka, valija Bagdada, valija Zilke i Kurdistana, ponovo postaje valija Ankare, valija Erzeruma, valija Selanika. Postaje valija Džidde, i s te funkcije 1867. godine smijenit će ga smrt.
Kad posmatrač današnje političke realnosti pomisli kako u kontinuitetu posmatra ista lica na vlasti i uz vlast neka se sjeti Mehmed-paše. Ništa u današnjem svijetu nije novo, sve su to manje-više stare davno ispripovijedane priče, koje se tu i tamo ponavljaju. Samo su naši životi priča koja se priča prvi put. Ali, eto, osta i trag kako je paša bio sposoban državnik. Ostade iza njega i ova jedinstvena džamija i kraj nje Hudut-česma, i u Oglavku kod Fojnice – gdje njegov šejh podiže tekiju – konak kojeg paša izgradi za potrebe tekije, te tarih na bužimskoj džamiji na kojem, između ostalog, piše: “Neka ne bude nikakvih nedaća”, za što se truditi i čemu se je nadati i što se, na kraju krajeva, može i od Boga u džamiji iskati. I ostadoše u džamiji dvije Siri-babine levhe koje paša uvakufi i donese iz Oglavka u Bužim.
Ono što iznenadi svakog muktediju koji prvi put uđe u džamiju, iako gledajući svana džamija ne odaje taj utisak, njezina je prostranost. Po dimenzijama i po površini, to je najveća drvena džamija i jedna od najvećih džamija u Bosni. Ukupna površina džamije s mahvilom jeste 414 metara kvadratnih. Poređenja radi, bužimska je džamija veličine 18 x 14 m, a centralni molitveni prostor Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu jeste 13 x 13 m.
KO ČUVA KRVI NE ŽALEĆI
A ko je čuvao te gradove koje je obilazio Kreševljaković? Akademik piše o porijeklu prezimena, te spominje kako i danas srećemo prezimena koja nose naziv po nekadašnjim zapovjednicima kapetanija i gradova. To su, prije svega, prezimena Kapetanović, Ćehaja, Ćehajić, Topčagić, Dizdar, Dizdarević, Azapagić, Jerlagić, Đonlagić. A još više ima Odobašića, Buljubašića i Bajrektarevića. Ovi posljednji mogu biti i janjičarskog porijekla. Ta činjenica kako se pojedinac može identificirati s nekadašnjim čuvarima zidina grada može probuditi u čovjeku želju da uloži napor kako bi došao do tih zidina, što se možda nekome čini manje vrijednim i nedostojnim žrtve.
Ako nekoga zadesi Bužim dan ranije nego će nastupiti Kurban-bajram, uočit će kako su obližnja greblja, mezarja, puna ljudi koji obilaze posljednja počivališta svojih majki, očeva, ali i sinova, koji su isto tako kao što su njihovi preci, branili vlastiti prag i s njim grad. I to je nešto što je, ako je riječ o bosanskim gabaritima, karakteristika ponajviše zapadnijeg dijela naše zemlje: Bužima, Cazinske i Bosanske krajine. Taj običaj da se uoči Kurban-bajrama posjete mezarja kod ovdašnjeg stanovništva naziva se “arfeđun”, što dolazi od imenice “Arefat” – brdo u blizini svetog grada Meke, i turske imenice “gün” – dan. Arfeđun pada na deveti dan zul‑hidždžeta pa do zore desetog zul-hidždžeta, dan u kome se, po islamskoj tradiciji, mnogi grješnici spase vatre. Bez brda Arefata nema pete islamske dužnosti – hadža. Kako je taj običaj došao u Bužim i Krajinu, a zaobišao ostale dijelove Bosne, ostaje da se objasni nekim drugim povodom. Serhat, krajina – granica, i ovaj dio Bosne često je prednjačio u odbrani onoga što se braniti moralo, u miru prednjači obilazeći jedan dan ranije one koji su branili grad i zemlju.
KAKO SE BRANIO BUŽIM
Na ovo pitanje nećemo odgovoriti posežući za iskustvima moderne bosanske historije i posljednjeg ovdašnjeg vojevanja. Naime, pedantno austrijsko carstvo i njegov obavještajni aparat prije boja pod Banjom Lukom 1737. godine izvještava kako se tvrđava Bužim nalazi na vrhu jednog brda. Pored odbrambenih zidova, bužimska tvrđava imala je i tri kule i 300 članova posade. Poređenja radi, u to vrijeme među najboljim tvrđavama bila je bihaćka ili jajačka s 800 članova posade. U 49 tvrđava i palanki na prostoru Bosanske krajine bilo je stacionirano 10.750 profesionalnih vojnika, što je predstavljalo, na ovom dijelu osmanske pokrajine koja je graničila s austrijskom i mletačkom državom, više od 50% svih vojnih formacija Bosanskog ejaleta. Upravo na ovom dijelu Bosne prodirale su 1737. godine protivničke oružane snage.
Austrijska vojska trebala je napasti na četiri mjesta, u smjeru Stare Ostrovice, u smjeru Bužima i Cetina, preko Gradiške u smjeru Banje Luke, s istoka prema Lješnici i prema Novom Pazaru. Austrijska vojska došla je sa svojim glavnokomandujućim do Bužima i sa svih strana opkolila je tvrđavu. Na čelu ove brojčano nadmoćnije vojske, koja je u Krajini brojala 20.000 duša, bio je hrvatski ban Josip Estrehazi i držao je u okruženju Bužim, ali su u Bužimu uobičajene za druge sredine neobične pojave. Naime, ovdje su se i žene pridružile braniocima. Mnoge od njih po svojoj žustrini i odvažnosti nisu se razlikovale od muškaraca. Ostade zabilježeno kako su ovdašnje žene “visoke, lavljeg srca, izdržljive, najčešće su radile muške poslove i u bojevima, dok su se tukle, nisu se razlikovale od muškaraca”.
Gotovo tri stoljeća poslije jasno je kako je završila tadašnja austrijska vojska, ali postoje istine koje treba vazda ponavljati i koje se uvijek moraju iznova učiti. Jedna od tih istina kazuje kako jedan narod, zemlja, jedan grad u graničnim situacijama kada se sluti propast, između ostalog, za uspjeh mora disati u jedan dah. Tako bijaše i za vakta pronicljivog Ali-paše: svaka kuća kasarna, svaki Bošnjak asker.
KALEM SIJEČE BOLJE NEGO SABLJA
Ali, ne postoji samo jedan put do dobivenog boja, makar se radilo o homogenosti, većem broju vojnika na polju, sirovoj snazi ili sjajnijoj sablji. Niti je najbolji put sila. U narodu ovog kraja ostade zabilježena sljedeća predaja. Prilikom austrijskog opsjedanja Bužima, s hrvatskim banom Josipom Estrehazijem na čelu opsade, sedam Jezerana organiziralo se da zauzmu grad bužimski i da istjeraju bana iz Bužima. Sedam Jezerana spram tisuće dušmana? Uzeli su talambase i bajrake, osedlali konje i pronašli jedno malo okruglo brdo oko kojeg je zgodno obići, pa se onda u jednom mjestu zađe u jedan klanac da ne izgube trag dok ponovo ne obiđu s druge strane tog brda. Tako su hodali oko tog brda dok ih ne opazi straža s bužimskog grada i straža dojavi banu da ide silna vojska, na što on reče:
– Ne vjerujem da je sam Ali-paša iz Novog, nego sultan podigao nešto, nego ima čejrek sata kako samo muzika i zastave prolaze. Bog zna koliko vojske ide otuda.
Ban nabrzinu pokupi što se dalo pokupiti i poče bježati niz bužimske strane. Jezerani vidjevši bana kako bježi i zavikaše:
– Hej, ne bježi, bane, niz bužimske strane, ne tjera te Ali-paša s vojskom, već te tjera sedam Jezerana.
Ban se povratio i počeo se penjati prema gradu. Pošto mu je bilo uzastranu, Jezerani su bili brži, i prije su ušli u grad i zatvorili se. Uspio je samo jednog raniti. Rane su prošle, a ostade za sva vremena pouka; kako je razum jači neg’ sirova snaga, kako se boj dobija – kako su nekada naše starine govorile – mutatlukom i kako je od sablje oštriji kalem. A šta to bi mutatluk? Ništa drugo nego dovitljivost ili diplomatija.
Nasrtalo se na ovu granicu i s kraja osmanske vlasti. Kako piše dr. Aleksa Ivić, predvodnik napadača bijaše Petar Mrkonjić, unuk vođe Prvog srpskog ustanka Karađorđa. “Petar Mrkonjić Karađorđević sa svojom četom prešao je bosansku granicu. Namjera je bila da zauzme nekoliko stražarnica i onda da napadnu na Bužim i Krupu.” Glavna snaga Petrova brojala je 660 ustanika. Borba se vodila duž granice. Vatra je gutala kuće i hanove i kazivala u kojem se smjeru odvijala borba. Branioci su bili u velikoj nadmoći, čete Petrove moradoše se povući i prebjegoše na austrijsku stranu. Kasnije su Petra kitili “srpskim kraljem i najvećim vladarom srpskoga naroda, daleko silnijeg i od Dušana Silnog”, ali od te sile na Bužimu, kao i ban Estrehazi, ne pokaza ništa.
Danas se u dobru dođe u herojski grad Bužim i gleda se niz njegove strane, tiho u sebi ćuteći pjesmu: “Bez krajine vojevanja nejma / Krajina je krvava haljina / Vazda brani vuka i hajduka.” Na tom brdu, na tim bužimskim stranama, gdje se ova zemlja kao nigdje branila, koje nije sveto niti slično Arefatu, a za koje se tolike vojske otimaše i tolika proli krv kao za najveću svetinju, stajao je jednog davnog dana akademik Kreševljaković. Na tom brdu, četvrt stoljeća ranije, a još u friškom sjećanju, braneći bužimske strane, istrajna su bila neka druga prezimena. I ne treba čovjek, ma ko bio, biti ptica da bi bio u viteškom gradu, dovoljno je da ima nešto od te posvećenosti, ljubavi, strasti i žrtve velikana. Svejedno da li je s granice ili iz unutrašnjosti, svejedno da li pisao perom ili sjekao sabljom, svejedno, samo ako je makar zehru Izet ili Hamdija.
