Dvije djevojčice se igraju ispred svoje kuće. Zovu se Naida i Anesa...
Ramiz Hodžić promatra svoju kćerku Anesu od osam godina. Gleda sina Asima, on ima šest godina. I onda pogleda na ženu Enisu u punoj snazi. Njoj je 28 godina. Nema veće sreće od porodice. A svi su zajedno, prenosi Aljazeera.net.
Samo, ako promatrate sa strane, vidjećete nešto čudno. Vidjećete Ramiza kako stoji sam i gleda u betonski blok. A ako se malo više primaknete, e onda ćete vidjeti sve. Nema ni malenog Asima, ni kćerkice Anese, niti mlade žene i majke Enise. Svi su mrtvi, mučki pobijeni u jednom danu, 16. maja 1992. godine prije tačno 27 godina u selu Zaklopača kod Vlasenice.
Na osmrtnici nema ožalošćenih
A Ramiz, dok mu se ruke tresu i dok mu koprena tuge pada po očima, gleda mezarje svojih najmilijih. Eto, konačno mu je i kćerkica Anesa našla smiraj. Konačno je 2016. godine pokopana tu pored svoje majke i brata. Tijelo joj je lutalo sve ove godine po sekundarnim grobnicama, koje su četnici sijali po zemlji crnici Istočne Bosne. I konačno je tu, na mezarju, a ubijenom majkom i bratom.
Otac Ramiz, ima tome tri godine, promatra đavolju sjetvu četnika pred sobom i njene rezultate. Gleda čovjek, umu strano, bolu neprebolno, gleda sve svoje tu pod nogama. I nema ko da bude ožalošćen na osmrtnici. Nekome bi se učinilo zlo u zlu, što na komadu hartije piše samo jedno ime, ožalošćeni Ramiz Hodžić, otac i suprug.
Ali treba znati i ovo u prilogu eseju smrti koji je poharao Zaklopaču na današnji dan prije 27 godina-Nije Ramiz izgubio samo i jedino, ako ljudskom umu može biti «samo i jedino», dvoje djece i ženu. Ne! Ramiz Hodžić je izgubio SVE svoje u petnaestak minuta pokolja i horora u selu. Najpreciznije, nikoga on nije izgubio, četnici su mu UBILI 26 članova obitelji.
I onda Ramiz pogleda iznad tabuta i mezarja gleda u nebo, i sa nebom komunicira, jer nema nikoga dole na zemlji.
Pakao u pola sata
A kako je izgledao PAKAO, da si bio dobri čovječe, prije 27 godina u malom i lijepom selu Zaklopača?
Da si bio prije 27 godina, 16. maja 1992. godine, vidio bi kako negdje oko 5 i 15 popodne u selo ulijeće nekoliko džipova napunjenih naoružanim ljudima koji nose maske preko lica. Onda bi čuo nasumično pucanje na svakom ćošku i ispred svake kuće. Ubijani su ljudi pred kućama. Oni, koji nisu izlazili, ubijani su po kućama. Oni, drugi, koji su se sakrivali, i oni su gonjeni kao štetočine, a ne nevina ljudska bića. I oni su ubijani. Tek tako, iz hira, uz psovke i smijeh četnika. Ljudi su padali kao snoplje.
Onda tišina od nekoliko sekundi, čuješ rijeku Jadar kako žubori, pa opet rafali i opet urlici, i opet smijeh četnika. I neko će se upitati, kako je moguće da ljudi tako, bez pružanja otpora, nenaoružani idu u smrt? Otkuda to? Pa, samo nekoliko dana prije «viđeniji Srbi» su ubijedili komšije Bošnjake da im se ništa desiti neće. Kako onomad reče Ratko Mladić, ni dlaka sa glave im faliti neće. Ali glava očigledno hoće. I tako je bilo.
U iskazu će nakon svega za N1 otac, suprug i čovjek bez ikoga, Ramiz Hodžić reći:
„Tog sam dana sjedio sa ženom. Pili smo kafu, a kasnije sam odlučio da odem iza kuće po jedno šatorsko krilo, koje mi je trebalo jer sam namjeravao kositi travu. Putem je naišao Huso i kaže mi: 'Ramize, opkoljeni smo'. Utrčao sam u kuću da kažem ženi šta sam čuo, da bježimo, a ona mi reče: 'Bježi ti'. Mislila je da traže muškarce i da nju s djecom neće dirati“.
Ramiz je potrčao sa rođakom Hamdijom Hodžićem. Rafal je bio brži. Ubio mu je rođaka. Ramiz se potom dočepao nekakve šupice kod kuće rođaka Avde i tamo zatekao dječaka Džemu. Rekao je djetetu da ćuti, ne miče se, zagrlio ga je jednom rukom, dok je u drugoj stezao nekakvu sjekiricu koju je našao u šupi-živ neće četnicima u ruke. I na koncu je kroz daske bespomoćan gledao. Egzekucije onih koji su preživjeli prvi val ubistava.
„Dolaze do moje kuće. Istjeruju mi ženu, a ja je čujem kako viče: 'Nemojte mi djecu ubiti'. To su bile njene zadnje riječi koje sam čuo. Otjerali su ih iza jedne štale. Tu su ubili 30 ljudi. Pobili su ih i otišli. Kada su se zločinci odvezli, izašao sam iz Avdine kuće i obišao cijelo selo. Sve sam ih našao... Mrtve...“
I trese se čovjek dok za N1 prepričava arhitekturu smrti svoje porodice. Trese se Ramiz Hodžić, koji je uspio preživjeti taj dan, pa potom i sve ratne godine i patnje boli i tuge nakon toga. Danas živi u Americi, gdje je zasnovao porodicu. Daleko od ovog zla.
Žene, djeca, starci, svi su ubijeni
I kolike su razmjere zločina četničkih u tih paklenih pola sta u selu Zaklopača?
Evo ovolike:
- U Zaklopači je ubijeno 57 nedužnih civila Bošnjaka. Od toga je nakon deset godina i velike potrage pronađeno ukupno 55 tijela u sekundarnim i tercijarnim grobnicama Istočne Bosne. Na nekim od grobnica četnici su postavili čak i pravoslavne krstove, simulirajući groblja, kako ne bi bile otkrivene. Neka od tijela su bila u dvije ili tri grobnice.
- Samo je Ramiz izgubio 26 članova svoje šire familije. Ubijeni su: Ibro Hodžić (67) i njegovih petorica sinova Bećir (44), Huso (41), Haso (39), Hamdija (32) i Safet (29), zatim Šaban Avdić (61) i njegovi sinovi Mustafa (33) i Salim (28), te trojica braće Hamidović: Alija (40), Asim (26) i Hašim (34). Ubijena je majka Hata Hodžić (36) zajedno sa sedmogodišnjim sinom Salihom. Razorene su porodice: Berbić, Dugalić, Hreljić, Ibišević, Mahmutović, Salihović i Selimović.
- U krvavom četničkom piru, ubijeno je 12 djece. Ubijena djeca su: Admir (Fadil) Hodžić (7), Naida (Fadil) Hodžić (4), Admira (Rifet) Hodžić (8), Anesa (Ramiz) Hodžić (8), Asim (Ramiz) Hodžić (6), Mersudin (Huso) Hodžić (15), Sadmir (Behadil) Hodžić (11), Sedin (Behadil) Hodžić (16), Salih (Hasan) Hodžić (9), Edin (Osman) Salihović (13), Edina (Osman) Salihović (9), Nedžad (Salko) Salihović (13).
Tek tako, bez ikakvog povoda, prekinut je život cijelog jednog sela. Zauvijek. U Zaklopači nema više nikoga! Četnici su uspjeli u svom naumu da zatru sve živo.
A ko je odgovarao za zločin?
A, kad smo kod četnika, ko je odgovarao za ovaj monstruozni zločin?
Sud BiH potvrdio je tek 1. novembra 2016. optužnicu protiv: Radomira Pantića, rođenog 6. januara 1964. godine u Vlasenici, Branka Jolovića, rođenog 4. septembra 1957. godine u Milićima, Milomira Miloševića, rođenog 22. jula 1961. godine u Vlasenici, Nenada Vukotića, rođenog 2. maja 1960. godine u Milićima, Nikole Lošića zvanog Niđo, rođenog 28. januara 1965. godine u Milićima. Sud BiH je u drugi predmet izdvojio Blagoja Vojvodića, rođenog 27. septembra 1962. godine u Vlasenici i Čedu Bogičevića, rođenog 4. marta 1971. godine u Vlasenici.
Naravno, svih sedam monstruma se izjasnilo da nije krivo. I još nešto, kako je moguće da je za ovaj pomno pripremljen, vođen, režiran i izveden zločin odgovorno samo sedam ljudi. Sedam ljudi ne može, nije u stanju, logistički i zdravorazumski pobiti cijelo jedno selo, zatim očistiti isto to selo od leševa, nekoliko dana kasnije napraviti masovnu grobnicu, a onda premještati i kriti kosti ubijenih u sekundarnim i tercijarnim grobnicama deset godina?! (sic!)
Tako nešto naprosto nije moguće. Ali, eto, za Tužilaštvo je ta izmaštana priča o samo sedam (potencijalno) krivih moguća.
Sjetite se 12-ero djece
Sjetite se, makar danas, 27 godina nakon svega ovih ljudi, sjetite se 57 nevino postradalih za čija ubistva niko (još uvijek) nije kažnjen. Sjetite se 12-ero djece. Sjetite se Ramiza Hodžića koji je sve svoje sahranio i smrt svojih vidio.
I sjetite se jedne pletenice. Malene pletenice, uredno ispletene plave kose dječije koja je izvirila iz zemlje kada su forenzičari otkrili jednu od grobnica sa ubijenim iz Zaklopače.
To je pletenica petogodišnje Naide koja je ekshumirana iz masovne grobnice "Zaklopača", a čija je cijela porodica, otac Fadil Hodžić, majka Velida i brat Admir (9) takođe ubijena istog dana u dvorištu njihove kuće.
Djeca urliču sa onog svijeta i ištu pravdu!
