Nema priče iz vremena kada je na našu zemlju izvršena agresija i kada su ubijani nevini i nedužni samo zato što su se drugačije zvali nego njihovi krvnici a koja nije tužna i potresna. No, svi smo jednoglasni da je Srebrenica naša živa i najbolnija rana, koja nikad neće zarasti i koja jednako boli i nakon skoro dvije i po decenije.
Prošle su 24 godine od genocida u tom gradu, a ne može čovjek da se ne slomi i ne poklekne pred tugom i bolom na uvijek neku novu priču i neki detalj veći i od života i od smrti, koji ispliva bilo iz vremena kada Srebreničani, a ni ostatak napadnute zemlje, još nisu do kraja slutili kakvu su im stravičnu sudbinu dželati namijenili ili kada je nad njima genocid već izvršen.
Među takvima je i jučerašnja objava na Facebook stranici "Memorijalni centar Srebrenica - Potočari", u kojoj se navodi da je Faruk Smajlović sa prijateljima iz prijeratne rok grupe "Inat" odlučio umuzejiti nekoliko predmeta koji su pripadali njihovom prijatelju i gitaristi iz grupe Samiru Mehiću zvanom Bouvi (Bowie), koji je jedna od žrtava genocida.
Tako se od jučer među brojnim predmetima umuzejenim u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari nalaze i gramofon i jedna LP ploča koji su pripadali rahmetli Mehiću.
- Samir Mehić, Srebreničanima znan pod nadimkom Bouvi, nažalost, nije preživio genocid u Srebrenici 1995. godine. Uspomenu na ovog sjajnog mladog čovjeka, čije su ruke jedino znale svirati gitaru, nastavili su da njeguju njegovi prijatelji iz prijeratne rok grupe "Inat". Povratkom u Srebrenicu, od nekih starih komšija saznali su da je gramofon i nekoliko LP ploča sačuvano, a pripadale su Samiru. Faruk Smajlović brižno ih je čuvao sve do danas, kad je odlučio da gramofon i jednu od ploča umuzeji u Memorijalni centar Srebrenica -Potočari. Kako sam kaže, nema boljeg načina da se sjećanje na njegovog prijatelja zauvijek sačuva, a posjetioci muzeja imat će priliku da vide da se u Srebrenici slušao i njegovao rokenrol, navedeno je na stranici Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari.
Posebno je potresno pismo koje je rahmetli Samir Mehić pisao Smajloviću 30. septembra 1994. godine iz Srebrenice, a koje je od jučer, također, dio muzejske zbirke u Potočarima. Nema u ovom pismu ni riječi o strahotama rata, ali ono i bez toga toliko upečatljivo svjedoči o tegobi i teretu iz tog vremena.
Evo šta je rahmetli Mehić pisao prijatelju:
Zdravo Faruk,
kako si, već znaš kako je i šta da pišem. Mi smo svi još ovdje. Kružimo u ovom kvadratu samoće. Možda ova pisma i ne putuju, možda i ne dolaze, ali to sad i nije bitno. Apsurd u apsurdnim vremenima, tuga mojim venama. Pucaju mi žice, a sve stare sam već izlomio. Ništa mi više nije ostalo, samo malo krvi, malo strasti u ovim glupim popodnevima.
Ovdje je počela raditi jedna mlada rok grupa, svijetla strana, sviraju uglavnom „Apsurdov“ repertoar. Mladi su dovoljno da bi mogli da nauče da sviraju. Postava je ista kao i naša i svi su iz Srebrenice i ti ih sve znaš. Nekad su bili u prvim redovima kad smo svirali u disku.
Bili smo im nešto kao uzori. Sad ne mogu da vjeruju da sjede sa mnom i da im ja sviram u njihovim sobama. Ja sam već poprilično osijedio, ali mi kosa raste polako i sigurno. Ne znam kako, ali osjećam da se mi nikad više nećemo sresti, imam neki gadan predosjećaj. I onog dana kad ste svi odlazili, ali ja se nadam da je to ipak… Čuvaj se i pozdravi tamo sve. Piši
30. 09.’94.
Srebrenica
Nažalost, ovo je samo jedno od ko zna koliko pisama koje je putem neke od međunarodnih organizacija našlo put do primaoca, ali pošiljatelj nije dočekao susret s dragim ljudima.
Rahmetli Samir Mehić, vidljivo je iz posljednjih rečenica njegovog pisma, predosjetio je svoju sudbinu. Zaista, kako je i predosjetio, nikad više nije sreo svog prijatelja Faruka, a njegova i sudbina desetina hiljada nedužno ubijenih tokom agresije na BiH, sve nas obavezuje da njihovu žrtvu sačuvamo od zaborava.
