Razmišljam intenzivno ovih dana o tjeskobi, panici, nepovjerenju, neodgovornosti, lijenosti, neznanju, nestručnosti, oholosti, amaterizmu, bezobraznosti, neinformiranosti, inertnosti, letargiji, svejednosti… i svim inačicama i možebitnim novim kovanicama ovih riječi… Što me natjeralo na razmišljanje? Roditelj sam dvoje osnovnoškolaca, peti i drugi razred
devetogodišnje osnovne škole. Od petka 13. (svaka sličnost je slučajna), na njihovu veliku radost a moju brigu, djeca ne idu u školu!
Naime, kao jedna od mjera kriznog stožera naše županije je i obustava nastave… Ne trebam posebno komentirati ovu mjeru, osim kako je smatram izvrsnom prevencijom, iako se puno toga u postupanjima tzv. kriznih stožera može komentirati… O tome nekom drugom, veselijom prigodom… No što je, tu je. Djeca ne idu u školu, kako sada stvari stoje, naredna dva tjedna… Po svemu sudeći, bit će to i duže od dva tjedna, ali kažu treba biti optimističan i punovjeran… Ne brinu mene toliko ova dva optimistična tjedna. Organizirat ćemo se nekako. Godišnji, dopusti, slobodni dani… Nekako
ćemo mi roditelji na kraj s time.
No što ćemo s radnim navikama naše djece? Što ćemo s propuštenim gradivom? Što ćemo s izgubljenim danima? Nije prevelika tragedija ići u školu u ljetnim mjesecima… Nije jako učinkovito, obzirom na temperature koje ti dani nose te uvjete
većine naših škola. Ali, što se mora, nije teško! No, mora li se? Mnoge škole su se organizirale tako što će imati neki vid nastave pomoću sredstava e-komunikacije. Ustvari, u svim županijama, osim u našoj, škole su se organizirale, ministarstva su se organizirala, zavodi su se organizirali… Samo u srcu hrvatstva, među najboljim, najpametnijim, najautentičnijim, ništa se ne događa. Mi ne pristajemo na kompromise! Nama ”nekakav vid nastave” nije dovoljno dobro! Mi težimo savršenstvu!
Ako ne možemo imati video konferencijsku nastavu i posebnu multimedijsku platformu samo za te svrhe, nećemo se ni
kilaviti s primitivnim e-mailom, WhatsAppom, Viberom ili Skypeom! Sigurno je naša (ne)odgovorna obrazovna struktura (imamo mi i Zavod za školstvo, kažu. Ali kako još nije posve sigurno jeli ovo mit ili istina pravit ćemo se da ga nemamo) svjesno odlučila ne činiti ništa. Nakon sastanka s Ministricom, ravnatelju naše škole bilo je nepotrebno izvijestiti
djecu, roditelje pa i nastavno osoblje o postignutom dogovoru i daljem postupanju!
"Vrhunac komunikacije predstavljala je whatsapp grupna poruka voditeljice smijene učiteljima i učiteljicama kako ne moraju dolaziti na posao! Ni manje, ni više! Ne znam kako je u drugim školama. I iskreno, trenutno u mom bijesu, ni ne zanima me! Ali naprosto mi je teško shvatiti mentalni sklop onih kojima smo mi povjerili najdelikatniji proces oblikovanja naše djece! A
teško mi je i ne biti ljuta na sebe jer sam pristala na to. Jer sam pristala na osrednjost, lijenost, neznanje, inertnost i sve one nemile riječi s početka mog razmišljanja! Izgleda kako našoj djeci ne treba škola! Naša djeca su možda dovoljno bistra da im ništa ne predstavlja nekoliko propuštenih tjedana! E to je istinski optimizam! U bijesu mi padaju na pamet svi grijesi (ne)odgovornih!
Sjetim se čvrste i ponosne tvrdnje u izjavi za javnost Ministrice, još prije mjera obustave, kako je higijena u našim školama ”na visokoj razini” (iako je u doba corone sapun misaona imenica a pacovi u školskim toaletima zabava za nestašne učenike) i kako su ”ravnatelji ozbiljno shvatili situaciju” (a do našeg ravnatelja ”ništa nije došlo” trinaesti dan od preporuka Kriznog stožera pa eto zato nema sapuna i dezinfekcijskog sredstva)… Školama upravljaju nepostojeće ili privremene uprave i ravnatelji(ce) bez interesa ili ideje a s argumentima vrtićkog uzrasta i doktriniranim zamjenicima koji ”nema
uvjeta, ne možemo, nemamo” ponavljaju kao mantru. U isto vrijeme, grupa roditelja entuzijasta, u mojoj neposrednoj blizini, pokušava osmisliti načine kako djeci ovo vrijeme ipak učiniti zabavnim i korisnim.
Vrtimo po susjednim zemljama obrazovne platforme. Nagovaramo učiteljice, nastavnike i profesore da nam se pridruže u našem entuzijazmu i makar male korake naprave kako naša djeca ne bi osjećala da su napuštena, da su nebitna…! ”Krademo” materijale, prilagođavamo ih našem programu, pa u konačnici pokušavamo pratiti nastavu organiziranu za djecu iz susjedne države! I ne možemo ne primijetiti kako smo fizički blizu, a mentalno svjetlosne godine udaljeni! Roditelji entuzijasti maleno su svijetlo na kraju tunela… Corona je mala beba, kakva budućnost čeka našu djecu s ovakvom sviješću i savješću odgovornih za njihovo obrazovanje… I nema tog lijeka koji može izliječiti bolesno društvo!!!"
PISMO RODITELJA iz ZHŽ-a: Vrtimo po susjednim zemljama obrazovne platforme
Odluka o obustavi nastave na području Federacije bila je nužnost. Ali je takva odluka donijela i mnoge probleme roditeljima. Neki od njih nisu ni zadovoljni činjenicom kako u većini slučajeva nije riješeno pitanje online nastave. Jedan od takvih je i naš čitatelj čije pismo objavljujemo u cijelosti:
Izvor:
