Akademik Esad Duraković je povodom Dana državnosti BiH objavio pismo posvećeno domovini.
Pismo prenosimo u cjelosti:
Ne znam da li postoji – i ne znam da li je ikada postojala – država koju su mnogi tako dugo, tako uporno nastojali uništiti kao što nastoje uništiti tebe. Prije četvrt vijeka na tebe ja nasrnula četvrta po snazi armija u Evropi; razdirali su te iznutra i spolja, čerečili, nastojeći dokazati kako si, šta više, povijesna greška iako si ti, draga moja, povijesno mnogo starija i stabilnija od njih: upravo povijest stotinama godina – pa i sada – ovjerava tvoju postojanost, povijesnu utemeljenost i razložnost. Pri tome nasrtaju tri susjedne zemlje, tri vjerolomne komšije, Evropa je mirno i također vjerolomno, saučesnički, posmatrala kako te nastoje uništiti najsurovijim metodama među kojima su koncentracijski logori i genocid (sram te bilo, „demokratska“ Evropo!), pa su čak – o, srama! – i UN dopustile mirne savjesti da se u njihovoj „zaštićenoj zoni“, u tvome povijesnom i živome tkivu, izvrši genocid a tebi su – dakle, onima koji su te branili – nametnuli embargo na naoružavanje, onemogućavali su ti samoodbranu.
Tako su tebi UN – izdajnički jer su te prije toga priznale – bukvalno vezale ruke u sučeljenju s četvrtom konvencionalnom armijom Evrope.
Ni danas se Evropa ni UN ne ponašaju ništa časnije! Izgubili su pravo da pričaju o humanosti. A ti si ipak opstala... Istina, s teškim ozljedama, ali si opstala – s nadom, čak sa čvrstom vjerom,
zapravo, da ćeš ući u budućnost onako dugu kao što jest duga tvoja državna povijest koja pamti i druge brojne nasrtaje.
Nigdje i nikada nismo čuli da je postojala država u kojoj – na samome njenom vrhu, u Predsjedništvu – sjede ljudi koji primaju izdašne plaće i istovremeno, već četvrt vijeka, nastoje da te unište, ne krijući to pred cijelim svijetom, pa ni pred protektorom kome si (privremeno) povjerena. To je najviši, to je jedinstven stepen političke, društvene bolesti, njihove patologije. Sve to posmatra ona ista Evropa, iste UN i njihov protektor. To govori ne o tvojoj bolesti nego O NJIHOVOJ POLITIČKOJ I PSIHIČKOJ PATOLOGIJI, o njihovoj društvenoj i političkoj izopačenosti naočigled cijeloga svijeta, ali istovremeno govori i o tvojoj nečuvenoj, jedinstvenoj otpornosti. Države su propadale uglavnom napadnute spolja, ali tebe SADA nastoje uništiti iznutra, potpomagani spolja; pokušavaju te uzdrmati na sve načine, čak i tzv. izbjeglicama i bezbrojnim drskim „državničkim“ opstrukcijama...
S velikom brigom, u istinskom grču, živim tvoju sudbinu i tako silno želim da ti pomognem...
Ja vjerujem da će njihova destrukcija i patologija posustati jer oni ne znaju jednu važnu stvar:
Budući da postojiš tako dugo, stotinama godina izložena svakovrsnim udarima, ti više nisi samo država nego si tokom stotina godina postala ZEMLJA, a to je nešto na šta ne računa agresivna politika i što tebi osigurava imunitet za koji i ne znaju tvoji dušmani odakle dolazi... U tome počiva tvoja snaga… I u našoj vjeri u tebe…
Ti si čudo.
Ponosim se tobom.
Predano osluškujem šta mogu učiniti za te jer više od svega želim biti dostojan tebe…
I čestitam ti rođendan, s ljubavlju i s nadom,
Esad Duraković
