- Razmišljao sam da to bude ruta Balkanom, ali kada je počeo rat u Ukrajini, shvatio sam da Bosna mora biti na toj listi jer je prije 30 godina doživjela istu sudbinu kakva je sada zadesila Ukrajinu. Napale su ih komšije koje ruše sve pred sobom. Moj plan je da promoviram ideju o zaustavljanju rata u Ukrajini, ali i da pomognem maloj organizaciji u Poljskoj koja pomaže izbjeglicama, tačnije pet porodica iz Ukrajine. To su žene s djecom kojim je potrebno osigurati normalan život – da im se kupi odjeća i obuća, sve stvari što ljudi trebaju za normalan život, a to nije samo hrana. Jer oni nisu željeli napustiti svoje domove, rat ih je natjerao na to. Znam da ne mogu zaustaviti rat, ali mogu govoriti o ratu i svim lošim stvarima koje nosi sa sobom, posebno ispričano kroz iskustvo Bosanaca. Ljudi koji su preživjeli rat imaju više empatije za druge. Problem ovog svijeta je što nedostaje empatije, zato se i vode ratovi, a empatiju u Bosni možete naći na svakom koraku – kazao je za Faktor Burda s kojim smo se susreli u Sarajevu.
U bh. prijestolnicu stigao je preko vodopada Kravice i Mostara, a onda planinama iznad Jablanice i Konjica, spuštao se do Sarajeva.
- Iz Chorzowa, grada u kojem živim u Poljskoj, došao sam do Praga vozom, zatim sam uzeo noćni voz za Split, i iz Splita sam biciklom krenuo prema Bosni. Moja prva stanica u BiH bio je prekrasni vodopad Kravice, gdje sam zabilježio nestvarne kadrove. Prenoćio sam u malom kamp mjestu, a jutro sam dočekao potpuno sam, suočen sa svom tom ljepotom koju ću dugo pamtiti. Kada sam krenuo dalje, dogodili su se i prvi problemi sa mojim biciklom, gdje su mi u pomoć priskočili lokalci. Kupili su mi kafu, pozvali još neke ljude da pomognu. Veoma lijepa priča već na samom početku – ističe Burda.
Osim prirode zbog čije ljepote je često zastajkivao da napravi fotografije i tako kršio plan putovanja, posebno ga je oduševila srdačnost i gostoprimstvo Bosanaca.
- Priroda je prelijepa, savršena i mnogo je više lijepa kada sam napuštao velike ulice i dolazio na planinske puteve. Moj plan je bio da napravim 50-70 kilometara na dan, ali imao sam toliko stanica da napravim fotografije, da to nije bilo moguće. U jednom momentu sam sebi rekao: "Dobro, nemoj stati, ovo je ista planina što si vidio prije deset minuta". Onda sam upoznao ljude jer volim da razgovaram i pošto malo razumijem vaš jezik, konverzaciju sam započinjao sa "Dobar dan" ili "Zdravo", onda bi oni dolazili meni i započinjali bi konverzaciju.
Drugi dan mog putovanja bio sam u jednom selu, bilo je jako toplo, 42 stepena na suncu. Vidio sam kuću. Došao sam do nje, a tu me dočekao mali dječak. Donio mi je čašu hladne vode, pitao da li želim kafu ili čaj. Nažalost, nisam imao vremena, ali uzeo sam čašu veoma hladne planinske vode. Bila je savršena. Onda sam razgovarao sa ženom koja ima veoma malu farmu i proizvodi domaći sir, koji je bio savršen. Živi sama tokom ljeta sa kravama i ovcama.
Tu je veoma spor život. Ona živi od izlaska do zalaska sunca. Nije napadnuta od milion informacija kao što je to život u gradu. Živi totalno mirno. Vjerujem da je to veoma težak život, ali ona je tu mirna i sretna. Takav sam dojam stekao jer zbog jezičke barijere nismo mogli mnogo razgovarati.
Ono što mi je jako zanimljivo je da ti ljudi sa sela koje sam sretao, nikada meni prvi nisu prišli, tek kada sam ih pozdravio, onda bi došli i započeli razgovor. Najčešće su me pitali "Šta to radiš?" – prisjeća se kroz smijeh Burda pojašnjavajući da mu takva reakcija nije strana, s obzirom na to da i u Poljskoj budu iste reakcije jer ljudi sa sela bicikla, uglavnom, ako koriste, to je da idu u nabavku, zbog čega ne mogu razumjeti da to neko radi na odmoru i iz ličnog zadovoljstva.
Najbolji "hoteli" tokom njegovog putovanja, priznaje, bila su sela na bosanskim planinama gdje je iz šatora imao pogled na zvjezdana neba.
- Noći su bile savršene, ali jutra iznimno hladna. Ujutro bude ispod 10 stepeni, a tokom dana i do 42 stepena. Od vrućina me spašavala pitka voda, koju je, na moje oduševljenje, bilo moguće pronaći na svakom koraku, potpuno besplatno. Koristio sam male česme koje su lokalci pravili u sjećanje na nekoga ko je umro. Ta voda je meni spasila život. Mogu bez hrane, ali bez vode sa ovakvim temperaturama je nemoguće – pojašnjava Burda.
U Sarajevu je ostao dan i noć, kako bi se mogao pripremiti dalje za putovanje preko istočne Bosne do Crne Gore, nakon koje bi u Albaniji (Tirana) završio svoju avanturu. Bila je to prilika da mu pokažemo znamenitosti bh. prijestolnice, a najviše ga oduševila multikulturalnost grada, kao i rasterećenost stanovništva, gdje zajedno na kafi sjede pokrivene i djevojke u komotnoj ljetnoj odjeći. Također, oduševio ga je najočigledniji prijelaz između Istoka i Zapada – gdje je u raskoraku svjedočio otomanskoj i autsrougarskoj zaostavštini.
Pitali smo ga i ima li mjesta strahu na avanturama biciklom.
- Naravno da ima. Vrijeme na planini je varljivo, na nekim mjestima nema mreže na telefonu, moguće je i da me noge zabole od pedalanja, da se nešto dogodi s biciklom... Ali trudim se da o svemu tome ne razmišljam, a u tome mi je kroz Bosnu pomogla lijepa priroda i srdačni domaćini. Postoje, naravno, neka pravila na ovakvim putovanjima – ja nikad ne idem ispod četiri litra vode sa sobom, hranu nosim sa sobom, posebnu odjeću koja se pravi za ovakve avanture, i nikada ne jedem blizu mjesta gdje ću spavati, da ne bih imao susret s vukovima ili medama – životinjama koje žive tu. Više straha imam u velikim gradovima gdje srećem mnogo nesavjesnih vozača koji ne mare na nas bicikliste. A ono što me potreslo, jeste da u Bosni još postoje minirana mjesta, iako je 30 godina od rata. Vidio sam i mnoge kuće uništene u ratu, zgrade također. Posljedice rata se još osjećaju – ističe Burda.
Na putovanju kroz Bosnu probao je domaća jela, bosansku kafu, tradicionalne kolače. U Sarajevu je, iako je vegeterijanac, pojeo ćevape!
- Bio sam sa roditeljima u Sarajevu dok sam bio dječak, imam fotografije koje tome svjedoče, ali ovo je prvi put da dođem kao odrasla osoba, i sigurno ću se opet vratiti. Morao sam probati te slavne ćevape i nisam se pokajao. Baklava je jedna od najboljih koje sam probao u životu, a ritual ispijanja bosanske kafe je nešto što bih rado ponovio – dodaje kroz smijeh Burda.
Za kraj našeg druženja ispričao nam je i priču o Holanđaninu kojeg je sreo negdje na bosanskim planinama, a koji je u Bosnu došao prije 30 godina, da tokom rata pomogne djeci, a onda je ostao ovdje.
- Kaže da je Bosna njegovo mjesto na planeti, a proputovao je cijeli svijet. Radi jako dobre stvari da promovira Bosnu – ispričao je Burda.
Rastali smo se uz obećanje da će napisati knjigu o svom putovanju kroz Bosnu jer, kako je istakao, "cijeli put koji je prešao toliko ga je nadahnuo, da te uspomene negdje mora sačuvati".
Foto:Faktor.ba
