„Ja bolujem ako nekome ne pomognem. Kada u tome uspijem bude mi drago kao i doktoru kad operiše pacijenta.“ Ovim riječima svoju priču započinje Dragoljub Mihaljčić iz Srednje Jurkovice kod Gradiške, koji u svojoj 79. godini pomaže svojim sugrađanima među kojima su i siromašne i nemoćne osobe. Ovaj penzioner svoje vrijeme i energiju troši kako bi ljudima iz svoje okoline olakšao muku koja ih je snašla.
Zanimljivo je da se njegov rad ne bazira na kratkočnim rješenjima. Sarađujući s udruženjima penzionera, Crvenim krstom i Centrom za socijalni rad, Mihaljčić svojim sugrađanima pomaže da dobiju institucionalnu pomoć.
„Mnogi ljudi nisu znali da imaju pravo na tuđu njegu i pomoć, pa sam im ja pomogao da je dobiju. Desilo se i da je čovjek nastradao u šumi, oborio drvo na sebe i nikada više neće hodati. Bio je učesnik u ratu i malo je radio u Sloveniji. On nigdje nije makao, a ja sam mu sredio penziju. Isto tako, čovjek se ubio i ostavio ženu sa dvoje djece. Tri dana se jaukalo, a onda su joj okrenuli leđa“, navodi on samo neke od primjera svog aktivizma.
Ističe da mu je jako teško da priča o sebi, više bi volio da to prepusti drugima. Kaže da je po struci zemljoradnik. Od školovanja ima samo četiri razreda osnovne škole. Tokom služenja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji bio je raspoređen u vod sa visoko obrazovanim ljudima. Tokom te dvije godine naučio je mnogo, a uskoro otišao u Austriju gdje je radio kao drvoprerađivač.
„Posao je bio lak, tamo sam odradio 17 godina u dva navrata. Tada sam se pozdravio sa Austrijom i vratio se u rodnu grudu. Predao sam imanje sinu i snahi i nabavio dosta mehanizacije. Sin je šumarski tehničar, snaha je nezaposlena trgovkinja. Kada sam došao ovde, znao sam da je Crveni krst jaka organizacija koja pomaže narod. Zajedno sa jednim aktivistom učlanio sam 300 ljudi i nakon toga su me postavili na predsjednika mjesnog odbora Cvenog krsta. Redovno prijavljujemo sve socijalno ugrožene kako bi oni znali kome treba pomoći. Ako je potrebna dodatna pomoć, uvijek sam spreman i na to“, govori nam on.
Ovaj humanista preživio je nekoliko porodičnih i ličnih tragedija, koje su dosta uticale na to da pomaže svojim sugrađanima. Prva žena mu je umrla u 32. godini, dok je teška bolest odnijela sina i kćerku, oboje u četrdesetoj. Danas pored četvoro djece ima i šestoro unučadi.
U penziji je od 2003. godine, a već 12 godina je predsjednik mjesnog udruženja penzionera. Pored toga, aktivan je u opštinskom udruženju penzionera, delegat je u Skupštini Gradiške i Skupštini Crvenog krsta. Za svoj volonterski doprinos dobio je zlatnu medalju u Sloveniji, te 2017. godine bio proglašen najboljim volonterom Crvenog krsta u Gradišci. Takođe je pokrenuo mnoge inicijative za uređenje mjesta u kom živi, pa je tako sagrađen spomenik palim borcima, renoviran stari mlin, te napravljena nastrešnica na groblju.
Od svih akcija koje je pokrenuo najdraža mu je ona kada je uspio barem djelimično renovirati kuću svom sugrađaninu.
„Taj djed je slijep i živi sa svojim sinom. Kada sam došao kod njega, sjedio je u travi. Pitao sam kako je, a on kazao da ga ne pitam za to. Najveći problem mu je bio što ne može zagrijati kuću, jer je zidana kamenom i puna rupa. Ličila je na sepet. Uz pomoć dobrovoljnih priloga obložili smo kuću stiroporom, kupili mu nove prozore i vrata, donijeli ležaj i šporet. Ljudi su donirali posteljinu, odjeću i hranu. Imali su više od 2.000 KM duga za struju pa smo i to riješili. Kada je djedu umrla žena, nije imao novca za sanduk, pa smo uz pomoć Centra za socijalni rad pronašli pogrebno preduzeće koje ga je doniralo“, priča nam Mihaljčić dok idemo prema toj kući.
Dočekuju nas ljudi koji tu žive i potvrđuju sve što je rečeno. Kućerak je daleko od dobrog stanja, ali je mnogo bolje od onoga što je nekada bilo. Za Dragoljuba imaju samo riječi hvale i zahvalnosti, piše Diskriminacija.ba.
Kako nam govori, za volonterski život i humanost se mora imati smisla, kao i za pjevanje. Smatra da se ljudi prosto rode za taj poziv.
„Mnogi ljudi ne osjećaju potrebu da pomognu nekome. Ja nisam takav. Nikad nismo željeli da budemo iznad drugih, željeli smo da živimo normalnim životom. Bolje rečeno, poštenim. Nikad mi nijedna akcija nije promakla, posebno za osobe sa posebnim potrebama i humanitarni brojevi. Pomaže cjelokupno stanovništvo, za mene nema razlike. Svaki dobrovoljni prilog dobro dođe. Marka je kilogram hljeba“, naglašava.
Tokom godina se susretao sa teškim životnim pričama i neprilikama. Ipak, nikada nije izgubio nadu. Povezao se s organizacijama i institucijama čiji je zadatak da brinu o svojim građanima, ali i formirao mrežu ljudi koji imaju novca i rado se odazivaju njegovim pozivima.
„Treba imati i autoriteta, da neko prihvati tvoje riječi. Ako te neko ne podržava, nemaš osnove da bilo šta radiš. Nisam nailazio na zloupotrebe jer po prirodi znam procijeniti čovjeka kome se ne treba obraćati. U životu se nikada ni sa kim nisam posvađao. Svaka akcija ima svoje značenje. Važno je samo da neko pokrene, ljudi se priključuju“, govori nam Dragoljub za kraj razgovora.
