Palestinac Abu Muhammed al-Jamal, kojeg su izraelski vojnici zatvorili i mučili na mjestu gdje se sklonio kako bi izbjegao izraelsko bombardiranje na sjeveru Gaze, otprilike sedam dana kasnije ostavljen je s drugim Palestincima u blizini graničnog prelaza Kerem Abu Salim, na jugu Pojasa Gaze.
Jamal, kojem je pozlilo zbog mučenja i premlaćivanja kojima je bio izložen dok je bio zarobljen, primljen je u bolnicu Nasser u Khan Younisu, a o sve što je prošao govorio je za Anadolu.
Navodeći da nije mogao naći mjesto da se skloni od napada dok je bio u Beit Lahiji na sjeveru Gaze, Jamal je istaknuo da je išao u bolnicu “Kemal Advan” i škole u regiji, gdje je svjedočio poteškoćama koje doživljavaju prisilno raseljeni ljudi.
Podsjećajući da u školi Al-Fahura, koju je Izrael gađao projektilima i raketama u Jabaliji, više nije bilo nikoga, Jamal je naveo da je primijetio da prostorija za obezbjeđenje uz školu nije srušena, gdje se odlučio skloniti.
Kazao je da je svakih nekoliko dana izlazio da traži hranu i vodu, a dan kada je uhvaćen opisao na sljedeći način:
“Bombardiranje cesta iza škole i okolnih mjesta nije prestajalo. Sjedio sam u toj prostoriji i jeo nekoliko preostalih komada hrane. Odjednom mi je prišao robot i tražio da pokažem ličnu ispravu, jako sam se iznenadio. Poslali su robota s dvije čaše. Robot me zamolio da pokažem iskaznicu i otvorim odjeću. Pokazao sam iskaznicu. Onda je došao ‘mali avion’ i pregledao sobu u kojoj sam bio smješten. Kad je pregled završen, robot me zamolio da odem. Vani su bili neki izraelski vojnici, tražili su da se skinem, pretresli su me. Izraelski vojnici su mi stavili plastične lisice na ruku i odveli me na nepoznato mjesto.”
Naveo je kako je nakon toga bio podvrgnut ispitivanju tamo gdje je bio zatočen, Jamal je nastavio:
“Obavještajci su me ispitivali. Izraelski oficir mi se obratio na arapskom, a ja sam mu odgovorio na hebrejskom. Rekao sam mu ‘Ma gdje odemo, bombardiraju nas, strijeljajte nas i da se riješimo ovih nevolja, dosta je ovog ludila’. Rekao sam da nisam ništa napravio. Izraelski oficir je pitao za moje susjede i rođake koji su bili članovi Hamasa. Rekao sam im da svi znaju da dugo nisam nikoga vidio, da nisam ni s kim u vezi i da to pitaju svoje agente, a da me rodbina posjećuje samo jednom godišnje jer živim daleko.”
Naveo je da su ga nakon ispitivanja izraelski vojnici stavili u vozilo sa ostalima i stavili mu povez na oči, te vodili na različita mjesta.
Navodeći da im izraelski vojnici nisu dopustili čak ni da zadovolje svoje potrebe tokom zarobljeništva i da su svoje potrebe morali zadovoljiti tamo gdje su bili, Jamal je rekao da je odlučio da ne jede jer ga je bilo sram i dosadno zbog ove situacije, a nakon četiri dana, tijelo mu je bilo iscrpljeno od žeđi.
