Adela Hurem Bijelić prisjeća se kako je, kao petogodišnja djevojčica, sa majkom, bratom, te drugim ženama i djecom, bila primorana napustiti selo Vratar kod Žepe -zaštićene zone Ujedinjenih naroda.
Foto: Faktor.ba
Put prema sigurnoj teritoriji, na kom je potpuno dehidrirala, u sjećanju djevojčice ogleda se u slikama pretresanja, velikih noževa kod vojnika i straha koji nikada nije zaboravila.
Adelu i njenog mlađeg brata Adina majka Ćamija je za Bajram 1992. godine odvela iz Sarajeva u Žepu, u posjetu nani i dedi. Njen otac ostaje u glavnom gradu. Početak rata razdvojio je porodicu na duže vrijeme od planiranog.
- Kad smo došli, poslije Bajrama se zaratilo, tako da se nismo mogli vratiti u Sarajevo od 1992. do 1995. godine – dok nije pala Žepa. Tada smo krenuli iz sela da bježimo - opisuje Adela za Birn.
Danas 33-godišnjakinja zna da je to bio 25. juli 1995. godine i da su na punktu u selu srpski vojnici puštali samo žene sa djecom. Sjeća se da joj je majka objašnjavala da zaustavljaju žene s više djece i da, ako je neko pita, kaže da joj je tetka, koja je tada bila trudna, majka.
- Spustili smo se iz sela na jedno podnožje gdje je bila neka rijeka ili izvor, i tu su bile sve žene sa djecom. Muškaraca nije bilo, osim muške djece. Uspjeli smo pobjeći prije nego što su zapalili tetkinu kuću i navečer smo gledali kako gori - priča ona.
Kako kaže, njena majka je, u strahu i brzini, ponijela samo kesu odjeće za djecu, tako da Adela nema ni fotografije iz tog perioda. Prema njenom sjećanju, noći su provodili na otvorenom – u šumi i pored rijeke. Sjeća se da su bile umorne.
- Toliko sam bila umorna da sam ostala sjediti s nekim ženama, a mama je, u tom strahu, povela samo brata, mene su zaboravili. Sreća pa me rodica prepoznala, povela i našla mamu - govori Adela, te dodaje da probleme s bubrezima, koje danas ima njena majka, smatra posljedicom spavanja na otvorenom u tim danima.
Prije prelaska na teritorij pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, Adela se sjeća da su vojnici na punktovima pretresali žene i od njih tražili novac i zlato. Najupečatljivija sjećanja su joj – kao djevojčici – ostala na velike noževe koje su nosili vojnici.
Strah je svakodnevno bio prisutan, ali, iako djevojčica, kako kaže, mogla je razumjeti šta se dešava.
- Sad djeca, naprimjer, ne bi znala. Mi smo već u tom periodu bili mnogo razumniji. Moja djeca su sada uzrasta kao ja tada, ali ne bi shvatili šta se dešava i da se mora bježati. Ma bilo je jako stresno, strašno i tužno - kazala je ona.
Žene i djeca su kaminionima i autobusima iz mjesta Borik odvezeni prema Kladnju, a vojnici su, tim putem, izvodili neke od njih. Zbog puta i vrućine Adeli je pozlilo i dehidrirala je.
- Tad sam već bila dehidrirala. Kako je mama pričala, već sam bila izgubila svijest. Doktori su me odnijeli i mami rekli da sam umrla. Međutim, bila sam u dubokoj dehidraciji, dok mi nisu dali infuziju i povratili me - kaže Adela.
Iz Kladnja su, nakon toga, prebačeni u Zenicu, gdje im je jedna porodica ustupila kuću. Tu su pokušavali pronaći način da dođu do oca u Sarajevo, koje je bilo pod opsadom.
- Išli smo autobusom do Igmana, onda smo se spustili niz šumu u Hrasnici. Toga se sjećam ko da je jučer bilo – šuma, spuštaš se. Bila su dvojica momaka, koji su sjeli i sklizali se… i ja sam. Sjećam se ko sad, pitam: "Mama, smijem li i ja?" Nemam više snage da hodam - prisjeća se događaja iz djetinjstva.
Adela i njen brat oca nisu vidjeli više od tri godine. Prilikom susreta u Tunelu spasa, kroz koji su morali proći da uđu u Sarajevo, nisu ga prepoznali.
- Apsolutno se nismo sjećali i bio je period navikavanja sigurno 15 dana, dok smo se navikli da je to naš otac i da imamo drugu nanu. Brat je sve vrijeme maminog oca zvao "babo" - prisjetila se Adela.
Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija od 6. maja 1993. godine, Žepa je proglašena zaštićenom zonom. Uprkos tome, u julu mjesecu 1995. vršeni su napadi na ovo mjesto, te je 24. jula postignut dogovor o evakuaciji civila iz Žepe, koji je počeo dan poslije, kada su žene i djeca transportovani. Svake godine 27. jula mještani obilježavaju Dan sjećanja na pad zaštićene zone Ujedinjenih nacija Žepa.
Haški tribunal je Zdravka Tolimira, bivšeg pomoćnika komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), oslobodilo krivice za genocid u Žepi, te je osuđen samo za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u toku kojeg je izvršen progon Bošnjaka sa ovog područja. Tolimiru je za genocid u Srebrenici izrečena doživotna kazna zatvora, ali je preminuo prije nego je upućen na izdržavanje.
