Posljednje dvije sedmice preplavljeni smo informacijama o negativnim posljedicama koje će pandemija koronavirusa imati na ekonomiju naše zemlje. No je li ona, unatoč svemu negativnom što sa sobom nosi, na neki način i šansa za domaće poljoprivredne proizvođače? O ovoj temi razgovarali smo sa poljoprivrednim inžinjerom i agronomom bogatog iskustva Bekirom Dolićem.
Korona virus, ma šta god stojalo iza toga, Božija pošast, teorija zavjere, mutiranje i modificiranje usljed komzumacije raznih namirnica i životinja ili nešto deseto, dakako može biti prilika za domaće proizvođače. Kako je rekao moj kolega agronom iz Visokog Adi Pašalić, koronavirus je vrijeme za namirnice iz Prijedora, Fojnice itd, kaže Dolić na početku razgovora.
Prije svega, mnogi stanovnici BiH će svoje zapuštene parcele pretvoriti u bašte sa proizvodnjom povrća i ratarskog bilja za vlastitu konzumaciju. Profesionalni poljoprivredni proizvođači će ove godine daleko bolje profitirati jer će narod masovno da kupuje od njih, a u slučaju da padnu valute u neuređenim državama, što neki ekonomski stručnjaci prognoziraju, moglo bi čak doći i do kratkotrajne robne razmjene. Valuta ne mora “pasti”, usljed klasične inflacije, novac može biti gotovo beznačajan. Tada nastupa robna razmjena. Nisu džaba naši stari govorili za stoku “blago”, kaže nam Dolić.
Svjedoci smo da u prethodnom periodu prirodni resursi naše zemlje nisu bili dovoljno iskorišteni. Sa jedne strane, mali broj ljudi ostao je vjeran poljoprivredi a sa druge i pored poljoprivrednih potencijala kojima raspolažemo, uvozili smo i kupovali velike količine voća, povrća i slično. Hoćem li svi zajedno u ovoj krizi shvatiti koliko je domaća proizvodnja zaista važna? I oni koji proizvode a i mi koji kupujemo?
Usljed masovnog prestanka obrađivanja zemljišta, došlo je do stanja zapuštenosti tih parcela. Međutim, plan i reformu iskorištavanja zapuštenih parcela treba donijeti sa kolegijem stručnjaka a ne žurno krenuti u samo voćarsku proizvodnju bez ikakvog cilja i plana. Treba više pažnje posvetiti povrtlarskoj i ratarskoj proizvodnji jer su one sirovine za esencijalne namirnice u ljudskoj ishrani dok voće može biti zdrav izvor šećera i vitamin koji je sasvim organski i prirodno nastao bez aditiva i kojekakvih konzervansa.
Uvozili smo i kupovali uvozno voće i povrće a imamo masu proizvođača povrća kojima nekad urod i propadne. Svi imamo par dunuma zemlje u kojoj možemo zasijati pšenicu bar za kućnu upotrebu. Čovjek se toliko šablonizirao i ugravirao u tehnologiju i ovaj pokvareni “zeman” da je zaglupio i zaboravio da jednom mogu pasti sistemi, valute, tehnologija i da će tada biti prepušten samom sebi.
Ako postoje zakonske prepreke i poprezivanja i slično prilikom kupovine proizvoda od domaćih proizvođača, država treba da nađe način da završi pravni dio ovog poduhvata (posebno je bitno ako proizvođač dobija poticaje na osnovu kvantiteta proizvodnje).
Sa raznih strana čujemo apele da se pokrene proizvodnja i zasije što je moguće više zemlje, pokrene peradarstvo i sl. Koliko je to sada realno odnosno može li u kratkom roku doći do aktiviranja zapuštenih oranica, nabavke potrebog materijala i sl? Šta je to što se u ovom trenutku može uraditi?
Jako pohvalno od strane lokalnih i regionalnih vlasti (kantoni, entiteti) je što se kreće sa ovakvim poduhvatima. Kako smo spomenuli, može se desiti da duži ili kraći vremenski period države zatvore svoje granice i zabrane prometovanje određenih namirnica zbog zadovoljavanja domaćeg tržišta. Usljed ovakvih vremena pošasti, ključ je da svaka država ima dovoljno esencijalnih namirnica za svoje potrebe.
Upravo je zbog toga pohvalno da stanovništvo zasije što je moguće više. Primjer u Gradu Cazinu je da će grad otkupiti sve ono što stanovništvu bude predstavljalo višak u proizvodnji.
Ipak, i ovakvim organizacijama treba pristupiti sa mudrošću i angažirati niz stručnjaka i koristiti se podacima o proizvodnji na području BiH, njenih eniteta, kantona i općina/gradova. Treba obezbijediti da se zasije dovoljno, ne previše i da su zastupljene sve kulture potrebne za ljudsku ishranu ali i ishranu domaćih životinja jer svako reproduktivno grlo je sada jako bitno da ostane u životu i da na taj način obezbijedimo namirnice animalnog porijekla.
Određeni repromaterijal je već problem nabaviti poput dovoljnih količina sjemena krompira i graha i slično, i to treba da nam bude lekcija. Bosna i Hercegovina ima sjemenski Institut samo u Banjaluci i prizvodi sjemena strnih žitarica i kukuruza i ovisno smo u Institutima iz drugih država što nam može donijeti razne probleme prilikom planirane sjetve u vanrednim okolnostima kao što su ove. Godinama zagovaram formiranje domaćih genetičkih i oplemenjivačkih instituta i mislim da je greška što to već sada nemamo.
Za sjetvu jare pšenice je relativno kasno ali se možemo organizirati na jesen za ozimu sjetvu. Institutima treba dati do znanja i obavijestiti ih da se u procesu oplemenjivanja što više sjemenskog materijala proizvede. Također, trebamo vidjeti kuda će sve ovo voditi i u kojem pravcu se trebamo organizirati za naredu sezonu poljoprivredne proizvodnje. Sve i da ovo sa pandemijom uzrokovanom od strane koronavirusa prođe brže nego što očekujemo prema primjerima državama koje su u vrhuncu pandemije, treba da naučimo jako bitne lekcije iz svega ovoga. Ovo treba da nam bude primjer i da se osvijestimo.
Bili smo došli do tog nivoa da smo imali jako visoke plate koje smo trošili u restoranima na preplaćena jela i pića napravljenja od namirnica sumnjivog porijekla dok su se naši voćnjaci i njive sve više nastanjivali invazivnim korovskim biljnim vrstama. Smijali smo se proizvođačima i govorili kako se to ne isplati. Vikende smo provodili na trgovima i džunglama od betona a naše njive su bile zapuštene. Čovjek se doveo do nivoa da više nije čovjek. Sada će se to promijeniti i svi će se vratiti par koraka unazad, a u biti to je samo veliki korak naprijed.
Nije vrijeme za naslađivanje ali mogu s ponosom reći da ja i moja porodica nismo bili dio takvog kolektivnog ludila nego smo i dalje proizvodili i živjeli istim načinom života kao i naši preci.
U mojoj lokalnoj zajednici je ostala samo nekolicina porodica poput moje koja na svom gazdinstvu ima stočarsku, povrtlarsku, ratarsku i voćarsku proizvodnju jer s ponosom mogu reći da moja porodica na svojoj farmi ima ovce, krave, koke nosilje, tovne piliće, krastavac kornišon, maline, šljive, mješoviti voćnjak, strne žitarice, kukuruz i sve ostalo.
Ovo je idealna prilika da se posvetimo domaćoj proizvodnji i preradi. To je također stav koji zagovaram godinama. Podignuti voćnjake autohtonih sorti i stvoriti brendove. Mlijeko i mliječne proizvode (maslo, vrhnje, sir itd.) pretvoriti u brendove.
Meso proizvedeno na visoravnima poput Muratovog brda mora da bude daleko kvalitetnije od nekog mesa sa nekih super-intenzivnih farmi sa zagađenih područja. I to može biti brend poput mesa od Salers goveda u Francuskoj. Imamo svoje autohtone sireve, suhomesnate proizvode. Također, voćnjaci nam nisu u intenzivnom uzgoju, možemo cijeđenjem dobiti vrhunske sokove. Tako i rakije i likere. O povrću i strnim žitaricama te kukuruzu da i ne pričamo. Proizvodnja povrća za jela i salate, brašna od žitarica i kukuruza je prioritet i tu se, naknadno, nakon ove pošasti, mogu stvoriti brendovi.
Do nas je. Ako se nastavimo voditi podaničkim statusom tipa “ono je dobro, to je njemačko” ili “donio sam to iz Italije, to je vrh”, onda smo kao nacija, kao Bosanci i Hercegovci, izgubljeni. S druge strane, bogati smo raznolikom proizvodnjom i preradom. Hoćemo li iskoristiti ono što naša Bosna i Hercegovina ima, do nas je…
Kako smo zapravo došli u situaciju koju opisujete?
U posljednjih 5-10 godina državne strukture, agronomi, ekonomisti i zadruge/udruženja poljoprivrednika su sve više počele da govore o domaćoj proizvodnji i koliko je ona bitna za naciju i državu. Svaka država koja služi narodu za primjer i koju spomenemo u svakodnevnom razgovoru u smislu „e tako se tamo radi“ ima uređene zakone o prodaji, proizvodnji, nabavci i zaštiti domaćih proizvođača. Iako su određene države članice određenih ekonomskih i političkih unija, ili međunarodnih zajednica, zadržale su donošenje zakona i propisa o domaćoj proizvodnji unutar jurisdikcije svoje vlasti u okviru geografskog područja države.
Narod Bosne i Hercegovine ali i dio naroda u svijetu, postepeno je dolazio do vrhunca svog intelektualnog razvoja, ali, nažalost, on je usput popraćen totalnom ovisnošću o nabavci namirnica za život iz lanaca prodaje nepotpuno poznatog porijekla.
Kad kažem nepotpuno, sjetim se momenta dok radnik na plantaži dok vrši tretman zaštite prskanjem i pravi rastvor, dođe do momenta da na dnu ambalaže ostane dio koncentracije zaštitnog sredstva, pa se pitam da li ga je bacio u tom momentu ili samoinicijativno dodao u prskalicu i pored već dodane količine zaštitnog sredstva, ili mu je to gazda indirektno naredio. Također, pitam se, dok se radio audit od strane nadležnih kuća ili tijela za produženje certifikata za organsku proizvodnju ili neku drugu, priložio analizi konzumni dio biljke ili životinje koji je upravo s te farme ili dijela parcele gdje se pojačala koncentracija samoinicijativno. Ovo nije jedina problematika nekonzumacije namirnica iz domaće proizvodnje. Nekonzumacijom namirnica iz domaće proizvodnje, mi ugrožavamo domaće proizvođače. Marginaliziramo ih i ugrožavamo njihovo poslovanje, smanjena je vrijednost BDP-a I negativno utječemo na razne daljnje ekonomske trendove i pojave na domaćem tržištu ponude i potražnje.
Još jedna problematika kod domaće proizvodnje je apsolutna urbanizacija stanovništva Bosne i Hercegovine. Ovo se može povezati i sa pohlepom te ljudskom glupošću.
Ekonomske velesile poput Njemačke su došle do određenih zaključaka. Između ostalog, statistički pokazatelji su pokazali da se smanjuje natalitet. Njemačka je geografski velika država. U njenim pokrajinama su razni veliki kombinati koji upošljavaju i nekoliko hiljada radnika pa čak i preko 10.000. koje imaju svoje podružnice i komercijalna predstavništva u cijelom svijetu. U mom primjeru možemo navesti Bayer CropScience i B.A.S.F.
Kako je natalitet smanjen postojala je mogućnost da će poslovanja ovih poslovnih subjekata biti ugrožena a time i ekonomija Njemačke. Kako su ranije imali pozitivnog iskustva sa radnom snagom uvezenom iz zemalja bivše Jugoslavije, donijele su zakonske regulative i dozvolile dolazak i formiranje radnog odnosa našeg stanovništva u tim zemljama.
BiH kao dio Jugoslavije ali i kao samostalna država, dugo godina je proživljavala stadij tranzicije i preporođenja. Naša nacionalna raznolikost u svakom domaćem i svjetskom radu stvorila je među nama etničke sukobe i tako dodatno stvarala demografska, ekonomska i ostala razaranja. To je pruzrokovalo siromaštvo skoro cijelo vrijeme dok je BiH bila u sastavu Jugoslavije ali i poslije rata kao samostalna država. Tada su nastupile devedesete i vrijeme koje se može tumačiti na dva načina.
Kasnije, kada je Njemačka “otvorila” granice i još neke države EU i svijeta “olakšale” zemljama trećeg svijeta i zemljama koje nisu članice EU u Evropi, narod iz BiH je pohrlio u ove zemlje. Usljed nedostatka domaće radne snage, domaći poslodavci su bili prinuđeni da povećavaju plate i ugađaju uposlenja za svoje radnike.
Povećanjem plata, ovi su ljudi, pored starih i novih dijasporaca, izjavama da je glupost i patnja rad na zemlji ili svojim provokativnim ponašanjem obmanjivali naše stanovništvo da se ne treba baviti zemljoradom. Zbog ovakve astmosfere, ljudi su masovno odustajali od zasijavana bašče za vlastitu konzumaciju, uzgoja domaćih životinja te prestajali usput i zasijavati usjeve žita, kukuruza, voditi brigu o pridodi, voćnjacima, potocima, divljim životinjama, šumama.
Podigli su se krediti da se kupe skupa auta i stanovi a zaboravilo se zamoliti baku/nenu da nas nauči šiti, kopati, sijati, kalemiti, osušiti sijeno, nahraniti tele, oteliti kravu i štošta.
Upravo iz tog razloga je moj otac već na jesen zasijao 2 hektara ječma i već isplanirao par hektara kukuruza za kombiniranu namjenu zasijati a ja se pripremio za 2 dunuma bašte u kojoj bismo supruga i ja zasijali baštu za vlastitu upotrebu.
Zbog ovog ja smatram da je moj otac vizionar jer cijeli život je postupao tako a vjerujem da je ranije spomenuta genetika učinila svoje. Ponosan sam na to što sam prilikom nedavnog prijema kod gradonačelnika Grada Cazina, mr. Nermina Ogreševića upravo spomenuo da sam zasijao ove površine na svom gazdinstvu. On je pohvalio moj poduhvat i rekao da trebaju svi da krenu u ovom pravcu. Nakon toga, pozvao me je na formiranje Kriznog štaba za poljoprivredu Grada Cazina gdje sam iznio svoje ideje i tada je Grad Cazin odlučio se za javni poziv za sufinansiranje proizvodnje kukuruza, graha i krompira kao ključnih namirnica za ljudsku konzumaciju (za jaru sjetvu pšenice je već bilo relativno kasno i zemljište je bilo nepovoljnog fizikalnog režima).
Nakon javnog poziva Grada Cazina, na ovakav poduhvat su se odlučile druge općine, kantoni pa čak i entiteti.
