Jučer nije bilo važno kako se ko zove ni koje je boje. Svi smo disali kao jedno, ujedinjeni u zajedničkom cilju.
"Prošla sam putem kojim vjerovatno nikad u životu ne bih, ali sve u nadi da mogu nešto pomoći."
Bilo je neizvjesno, ali na kraju tih mukotrpnih kozjih stazica, u podnožju strmih predjela, kraj rijeke Une, dočekao nas je najljepši prizor – živ i zdrav, naš lijepi dječak.
O razlozima koji su tome prethodili bavit će se nadležne službe, a dječaku je pružena sva adekvatna zdravstvena i psihosocijalna pomoć i podrška. Na nama je da se suzdržimo od bilo kakvih nepotrebnih komentara i prozivki. Ono što je alternativa i što svi možemo jeste da se međusobno pomažemo ali i konstantno radimo i razgovaramo s našom djecom.
Hvala svima koji su učestvovali u potrazi, momcima koji su ga pronašli, našoj policiji koja rukovodi akcijama od samog početka, službama koje su se uključile, medijima koji su nesebično dijelili obavijest, nevladinim organizacijama, ali i svima koji su na bilo koji način sudjelovali, pa makar i iskrenom molitvom – sve je vrijedilo i ima svoje mjesto.
Krajišnici jesmo, ljuti i huljivi, ali kad zapne, onda smo jedna vojska sa srcem kao džamija!
