U krugu Autobuske stanice u Tuzli u srijedu je pod vedrim nebom noć provelo stotinjak migranata, mahom muškaraca mlađe dobi.
Nekoliko porodica s djecom koje su se našle na istom mjestu, zahvaljujući humanosti vlasnika jednog motela u Živinicama, prenoćilo je u toplom, dok su pojedini građani Tuzle jedan broj gladnih, pokislih i iznemoglih primili u svoje domove.
Moram ići ka cilju, a cilj je Evropa
Samo dva dana ranije na istom mjestu, također na otvorenom, jutro je dočekalo čak 250 migranata, među kojima je bilo i nekoliko porodica s djecom. Svi su u Tuzlu stigli uglavnom pješice. Iscrpljeni pješačenjem i glađu, ali i klonuli od višemjesečne potrage za boljim životom, od čega su mnogi, prema pričanju volontera, već zapali u tešku depresiju.
- Boravio sam u jednom kampu u Srbiji. Uspio sam iz Srbije nakon izvjesnog vremena prijeći u Hrvatsku, ali me tamo policija uhvatila, otela mi novac i mobitel i vratila u Srbiju. To je bilo užasno iskustvo. Onda sam odlučio krenuti u Bosnu. Granicu sam bez problema prešao preko jednog mosta u Zvorniku i pješice stigao do Tuzle. Gdje ću dalje, ne znam, ali znam da moram ići ka svom cilju, a cilj je Evropa - priča na tečnom engleskom jeziku 29-godišnji Fejsal, rodom iz Kašmira, nekadašnji radijski voditelj, koji za Kašmir kaže da je rat tamo redovno stanje.
Dan nakon našeg razgovora u jednom tuzlanskom kafiću, Fejsal je saznao da su mu u zemljotresu u Kašmiru poginuli učitelj i dvojica dobrih prijatelja.
Inače, Tuzla je već skoro dvije godine stanica na koju u određenim periodima dnevno stigne od 100 do 200 migranata. Većinom su iscrpljeni, gladni, opljačkani, samo s jednom molbom, da se u Tuzli malo odmore, negdje prespavaju i okupaju, a onda nastave put prema Sarajevu i dalje prema Bihaću.
Volonteri ih vode svojim kućama da se okupaju
- Sve je ovo teško gledati. Nas dvadesetak volontera svakodnevno smo na Autobuskoj stanici pokušavajući pomoći koliko možemo. Ovaj grad i ovaj kanton kao da ne primjećuju šta se događa. Sav teret zbrinjavanja migranata prebacili su na pleća volontera, običnih građana i nekoliko humanitarnih organizacija. Zahvaljujući „Merhametu“, svi koji dođu imaju osiguran barem jedan obrok. Mnogi Tuzlaci ponovo su pokazali nesebičnu humanost. Ali, to je njihova dobra volja. I mi volonteri i građani, kada vidimo svu ovu nesreću, znamo migrante voditi svojim kućama da se okupaju, presvuku, prenoće - kaže Senad Pirić Čupo, jedan od tuzlanskih volontera.
Najteže je, navodi Pirić, vidjeti bolesnu, iznemoglu i iscrpljenu djecu. Nedavno se dogodilo da je otac na rukama donio dječaka, skoro na granici smrti. Navodi da su policija i tuzlanski ljekari i medicinari pokazali svoje ljudsko lice u slučaju migrantske krize, ali da, nažalost, institucije Grada i Kantona nisu u stanju da osiguraju nijedan toalet za potrebe migranata, a kamoli šta drugo.
Dolaze čamcima i preplivavaju Drinu
Svi migranti koji stižu u Tuzlu granicu BiH prelaze na području zvorničke općine. Neki budu prevezeni čamcima, neki nesmetano prođu željezničkim mostom u Karakaju, a neki čak i preplivaju Drinu. U posljednje vrijeme pojačane policijske patrole mnoge, nakon što iz Srbije stignu na područje Zvornika, presretnu i vraćaju ih u Srbiju.
Oni koji izbjegnu policiji, upute se, pješice, sporednim putevima prema Tuzli, gdje budu registrirani u Uredu za strance.
Somalku ostavio brat i otišao dalje
- Svjedočimo teškim životnim dramama ovih ljudi. U utorak uvečer stiglo je četvero Somalaca, među njima i djevojka koja je bila s bratom, a koja je imala veliku oteklinu na koljenu. Odveli smo je u bolnicu, gdje je zadržana. Kada sam se vratio iz bolnice, njen brat mi je rekao da on neće čekati da mu sestra izađe iz bolnice, već hoće da ide dalje.
Nakon što je saznala da će je brat ostaviti, jadna djevojka strašno je plakala, telefonom ga je molila da to ne čini. Natjerao sam ga da ode kod sestre, gdje je obećao da će je čekati. Kada sam jučer ujutro došao na stanicu, nije ga bilo. Otišao. Njegova je sestra van sebe, sama, bolesna, ne zna jezik, ne zna gdje će. To su sve traume koje razaraju i nas - navodi Pirić.
