Markova životna priča nije tipična. Godinama se usredočio na berbu borovnica, šumskog ploda kojeg sve više cijene. Upravo u ovom jednostavnom činu, Marko je pronašao ključ za ostvarenje svojih snova.
“Borovnice su mi omogućile da izgradim kuću, kupim tri automobila i odgojim četvoro djece”, ponosno ističe Marko.
U susretu sa Markom na busovačkoj planini, gdje je i uočen kako vrijedno bere borovnice, i bez obzira na tegobe sa leđima, Marko svakodnevno nabere i do sto kilograma borovnica.
Ta upornost ga je izdigla iznad prosječnosti, omogućivši mu zaradu koja bi mnoge iznenadila.
Kroz priču Srećka Stipovića, koji je istraživao Markovu rutinu branja, saznajemo da borovnice ovogodišnjom sezonu dosežu rekordnu cijenu od dvadeset KM po kilogramu.
“Kada kažem 20 maraka, oni mi kažu: “Skupe su”. Rekao bih im: “Ajd sa mnom! Probaj nabrati kilogram na ovoj strani, pa ćeš reći da nije skupo ni 200 maraka”, priča Marko dok na strmini vješto stoji i bere ovo voće.
Ručno branje boravnice je jako teško, Marko ima problema sa leđima. Ponekad prije branja popije lijekove. I pored toga oko 10, 15 kilograma nabere kao od šale, a za jedan dan može nabrati i do 100 kila.
“Sto kila po 20 maraka to je 2.000 maraka”, konstatuje Srećko.
“Neka je onda 12 maraka. Brzo nabereš, kući dođeš… “, odgovara Marko i dodaje da je prije nekoliko godina od branja borovnica kupio auto.
– Sada sam kupio još jedan… onaj dole u potoku”, objašnjava.
– Koliki ti je vozni park?, pita Srećko.
– Tri auta.
– A nisi nigde zaposlen?
“Kakvi… Pa, evo, ovdje radim, sa šumskim proizvodima. Može se zaraditi. Samo ustaneš, budeš uporan i radiš”, kaže Marko koji dodaje da je ovo za njega i odmor.
“Meni paše. Em zaradim, em mi paše. Nema zagađenja, nema šefa… Berem i uživam. Ponesem nešto jesti i tako po čitav dan”, kaže on i dodaje da se ne bi zaposlio u nekoj firmi i da mu daju ogromne pare.
“Vidim i kuću si proširio”, kaže Srećko, a Marko dodaje, ne prestajući da radi: “Sve! Ja samo gradim”.
Prije nego što je počeo da bere, živio je kao podstanar. Razmišljao je čak da ode u Njemačku ili neku drugu zemlju. Međutim, već dugo mu to ne pada na pamet.
“Razmišljao sam da idem u Njemačku kada nisam imao ništa. Bio sam podstanar. Ali onda sam krenuo brati. I sada sam svoj gazda. Ustanem kada hoću, radim koliko hoću, odem kući kad hoću”.
U šumi često vidi i divlje životinje. Bude srna, ali i, kako kaže, poneki medo.
“Bude medo. Ali medo ode svojim putem… Borovnice beru mnogi iz ovog mjesta, pa i penzioneri. Imaju ljudi penziju, ali beru. Šta je njima ta penzija?! Dadnu za lijekove, kupe ulje… A ovo ovdje je džaba. Bereš koliko možeš, propašće svakako”, kaže on.
Marko će, kada prođe sezona borovnica, brati brusnice. Posla uvijek ima. Ne razumije zašto neki neće da rade.
“Ne znam što neće raditi, možda im je lakše kada nešto dobiju za džabe”, kaže Marko.
Marko, jedan od rijetkih koji ne zaziru od napornog rada, sa oduševljenjem ističe: “Svako jutro kada se probudim, osjećam slobodu i radost. Moja šuma je moja kancelarija, a borovnica je moj alat za ostvarenje snova.”
Marko je živi dokaz da, bez obzira na početne okolnosti, svako može pronaći put ka uspjehu – samo uz malo truda i vjere u sebe.
