Majka Vesna od tada pokušava da joj uđe u trag, ali bezuspješno.
Posljednje informacije smo dobili prije dvije godine, da je viđena u Grčkoj. Da radi u nekom butiku. Ispostavilo se da je djevojka iz Mataruške Banje, da liči na moju Bilju, čak i ja lično znam tu djevojku.
Čovjek je iz najbolje namjere to prijavio. Bilo je i raznih prevaranata, da je viđena u Bosni, pa u Valjevu. Sve te informacije smo provjeravali. Čak su nam javili i da je u Zaječaru. Kum je našao tog momka, privodio ga u policijsku stanicu. Ispostavilo se da je samo htio da uzme pare – ispričala je majka Vesna za Telegraf na godišnjicu kćerkinog nestanka.
Za Biljanom je raspisana žuta interpolova potjernica. Ponuđena je i novčana nagrada za informaciju, koja bi trebalo da se obnovi. Ali, ništa… Četvrtak je postao dan kojeg se ježi.
Ostavila telefon i pasoš na trafici
Od tog četvrtka, 2. decembra 2015. godine, od nje nema ni traga, ni glasa. Umjesto da iz Kosovske Mitrovice, gdje je studirala, dođe kući u petak, nestala je dan ranije.
Apsolutno ništa mi nije ukazivalo da ona to može da uradi, jer ona nije problematično dijete. Tog 2. decembra imala je kolokvijum. Čule smo se kada je završila negdje oko 14 sati. Rekla je da je super uradila, da sutradan ima još jedan i da ima da uči. Dogovorile smo se da se čujemo kasnije da bi učila – prisjeća se tog 2. decembra prije pet godina Vesna:
Istog dana sjela je na voz i došla u Kraljevo. U Kraljevu je na trafici ostavila svoj mobilni telefon i pasoš. Nije imala ličnu kartu. Izgubila ju je bila, pa je predala za novu. Ostavila je sve to na trafici i rekla da će doći to neko da uzme. Zvala sam je. Nije se javljala. Nikada se nije desilo da se ne javi. U jednom momentu sam poslala poruku ako mi se ne javiš obavijestiću policiju. I kada sam okrenula poslije 2,3 minuta, javila mi se djevojka i rekla mi je: “Znate šta, ovaj telefon je ostavljen na trafici?”.
Kada je Vesna jednom prilikom otišlia u policiju, inspektor ju je pitao da li joj je padalo na pamet da je ona negdje u manastiru
Poslije sam ja krenula i po manastrima da je tražim. Nisam znala za ta njihova pravila, a pravilo je ako odeš u manastir kao iskušenik, i kažeš da ne želiš da se zna da si u manastiru godinu, dvije, pet, 10, nema šanse da kažu. Ja sam tako išla od manastira do manastira i sve igumanije su mi isto rekle. Čak mi je jedna rekla i da je kod mene ja ti ne bih rekla. Onda sam otišla u Beograd, u Patrijaršiju. Kažu, ako je njena bila želja da se ne zna, vi to ne možete da saznate.
Vesna kaže da postoji mogućnost da joj je kćerka u manastiru.
Samo nek je živa. Ja nijednu mogućnost ne isključujem ali bih najviše voljela da je tamo. Još mi policija kaže da bi se tijelo našlo. Jedino gdje ne možemo nikako da prodremo je crkva. Obraćala sam se i zaštitniku građana. I on je dobio odgovor da je crkva država za sebe. Čak i da je u afektu bijesa rekla da ne želi da se zna 5, 10 godina da je u manastiru, i da se poslije sedmicu dana predomislila, ne bi joj dozvolili, zato što bi time kršila taj njihov kanon.
Molila sam u Patrijaršiji, samo mi kažite jeste ili nije, ako je u manastiru ne morate da mi kažete ni koji je manastir, ni koja je eparhija, samo da znam da mi je dijete živo. Ako nije, kažite mi nije. Išla sam po manastirima i u Bosni i po Crnoj Gori. Čak je i inspektor išao kod jedne igumanije. I njemu je ona rekla da je kod mene ja ne bih mogla to da kažem, a i da hoćeš da pretreseš manastir, ne bi je našao. Ja bih je sakrila. To mi je bilo čudno.
Na pitanje vjeruje li da je živa, kaže da joj se osjećanja miješaju, i da kao majka ne može da prihvati da ona nije živa.
Ne mogu. A vjerujte da bi mi bilo lakše, ne znam da li ćete da me razumijete, da je nađem mrtvu nego da prolazim ovu agoniju. Ne mogu da prihvatim da je mrtva. Živa je za mene, neću da odustanem do posljednjeg atoma snage, boriću se, ići ću gdje god čujem. Što je najgore što sada ne dobijam nijednu informaciju. Policija je meni rekla da su oni uradili svoj dio posla, da su udarili glavom o zid i da nemaju više šta da rade.
Za nestalom djevojkom je, inače, januara 2016. godine raspisana žuta Interpolova potjernica, koja nije javna i može da je vidi samo policija..
Ni poslije šest godina nema nikakvih novosti u istrazi. Sada mi se niko i ne javlja ko ranije sa raznim informacijama. Nemoćna sam da više bilo šta uradim… Molim sve koji imaju bilo kakvu informaciju o njoj da mi se jave, makar i anonimno – apeluje Vesna. Posebno joj teško pada godišnjica kćerkinog nestanka, koja je podsjeća na užas zbog kojeg joj se život promijenio iz korena
Cijela porodica pati, a na svaku godišnjicu kćerkinog nestanka neizdrživo je teško. Imam još dvije kćerke i sina. Sin ima deset godina, ali me boli duša kad ga vidim da se i on moli Bogu da mu se vrati Bilja – kazala je majka i dodala da je i dalje ne napušta osjećaj da neko zna nešto o Biljani, ali da šuti..
