Iz rata je izašao u jednom od posljednjih autobusa koji su nudili spas od ratnog vihora nadvijenog iznad Bosne i Hercegovine. Na granici s Crnom Gorom jedan je vojnik prestrašio putnike tog autobusa i sedmogodišnjeg Harisa izveo vani. Umjesto crne sudbine Haris Medunjanin je čuo riječi: "Nikad ne uzimaj pištolj u ruke. Bavi se nekim sportom". Vratio se u autobus i nastavio put. Dvadeset i šest godina kasnije oprostio se od nogometne reprezentacije BiH kao član njene najbolje generacije svih vremena.
Medunjanin je u reprezentaciju stigao kao 24-godišnjak. Napustio ju je s 33 godine. Ima tri neuspješno okončana baraža i jedan plasman na veliko takmičenje Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine.
Prije nego je uopće obukao dres Zmajeva, ili ako hoćete, Ljiljana, dozivale su ga Lale. Jer i Louis Van Gaal, koji ga je trenirao u AZ Alkmaaru, u njemu je vidio veliki potencijal pa se očekivalo da postane reprezentativac Holandije s čijom je mladom reprezentacijom osvojio naslove prvaka Evrope 2006. i 2007. godine.
Rekli bismo, bio je veliki talent koji je u svjetskim okvirima postao prosječan igrač. U reprezentaciju BiH je kasno došao, poprilično rano otišao i kao član naše najbolje generacije ostvario manje od očekivanog.
Potraga za životom
Ako biste vratili film unazad, na onaj trenutak kada autobus staje ispred naurožanog vojnika na granici s Crnom Gorom, na onaj jezivi moment kada vojnik izvodi Harisa iz autobusa, a prestravljena majka Sadeta sve nemoćno posmatra kroz prozor, biste li pomislili da Haris treba jednog dana zaigrati za Real Madrid i upisati nastupe na tri-četiri velika reprezentativna takmičenja ili, pobogu, samo izvući živu glavu te početi neki novi život u tuđini, bilo gdje. Ma kakav Real Madrid, kakav nogomet. Samo život.
E, to vam je Bosna i Hercegovina - barem onaj dio nje koji je osjetio rat, jer sada dolaze nove generacije koje sve manje i manje osjete breme tog teškog vremena - u malom. Cijela Bosna i Hercegovina u jednoj sitnici. Sklopljena u primjeru Harisa Medunjanina.
Medunjanina je izgradila Holandija u koju je stigao nakon što s majkom i sestrom nije uspio dobiti dozvolu za boravak u Švedskoj pa ni u Danskoj. Izgradio ga je težak život u inozemstvu, život bez oca koji je ostao u ratu pa onda kasnije preminuo 1999. godine od srčanih problema.
Riječ je, dakle, o još jednom nomadu koji je tragao za životom pa jednog dana shvatio da mu život vraća neke dugove i daje mu šansu da osjeti visine, kada je već teturao kroz dubine. Takvih se BiH nagledala, takva je i sama.
Novi znak da jedna generacija odlazi
Odlazak Harisa Medunjanina iz nogometne reprezentacije BiH samo je jedan u nizu odlazaka koji stavljaju pečat na generaciju koja je ostvarila najveće uspjehe u historiji ove zemlje. Medunjanin je još jedan u nizu onih koji su samo rođeni u BiH, odnosno koji su porijeklom iz BiH, a koji su se u BiH vraćali samo kao turisti ili kao reprezentativci. BiH im je u krvi, ali ih nije izgradila. Njegov odlazak je, stoga, i još jedan znak da će novi velikani bh. nogometa nositi dres bh. reprezentacije samo ako ih mi i stvorimo.
Vedad Ibišević, Senad Lulić, Mensur Mujdža i, sad evo, Haris Medunjanin. To su imena koja su napustila reprezentaciju tokom posljednjih nekoliko mjeseci. Kada tome dodamo Elvira Rahimića i Zvjezdana Misimovića te sve izvjesniji i zvanični odlazak Emira Spahića, onda će biti jasno da je jedna sjajna era reprezentacije BiH skoro završena.
Medunjanin će u toj eri biti zapamćen kao jedan skroman momak, zahvalan nogometaš, jedan od najboljih veznjaka koje smo imali. Ostat će zapamćen kao dečko koji je bio tu kad je trebalo i koji se nije bunio kad ga nije bilo.
Niko u historiji reprezentacije BiH, vjerovatno, nije upisao debi u težem momentu, jer Medunjanin je debitirao 18. novembra 2009. godine u revanš utakmici našeg prvog nastupa u baražu za neko veliko takmičenje kada smo na Bilinom Polju stali preko puta Portugala. Meč su tad sa tribina gledali suspendovani Emir Spahić, Samir Muratović i Elvir Rahimić te povrijeđeni Zvjezdan Misimović. Miroslav Ćiro Blažević je "u vatru" morao baciti Miralema Pjanića i debitanta Harisa Medunjina koji je izdržao samo prvih 45 minuta. Na kraju smo izgubili 1:0, a Portugal otišao na Svjetsko prvenstvo s ukupnih 2:0 iz dvomeča.
Debi u vrlo teškom momentu i poprilično kasno
Počeo je Medunjanin te jesenje noći kada je još jedan ciklus neuspješno okončan i kada su neizmjerne nade pale u vodu. Odmah na startu osjetio je gorčinu poraza. Ne sramotnog, nego viteškog. Ali, opet, poraza. U kojem je odigrao samo prvo poluvrijeme.
Nakon toga, postao je neizostavan član na svakom reprezentativnom okupljanju. Uslijedilo je još 59 nastupa za A tim. Nekoliko puta je nosio i kapitensku traku, a jedan od tih puta desio se u Japanu kada smo osvojili Kirin Kup nakon što smo savladali Dansku i Japan. Nije to planetarni uspjeh, ali za BiH bio je veliki uspjeh. Sudbina je htjela da Medunjanin tada podigne trofej.
Najveći uspjeh je, razumljivo, Svjetsko prvenstvo u Brazilu na kojem je Medunjanin upisao dva nastupa, protiv Argentine i Nigerije.
Tako je njegov put krenuo od paklenog debija u Zenici do najvećih uspjeha u historiji Zmajeva. U tom putu ogroman trag ostavio je Medunjanin. Uostalom, igrao je i onaj meč kojeg se s posebnim guštom sjećamo, a radi se meču na Stade de Franceu gdje smo se igrali s Francuzima, vodili 1:0, imali karte za Evropsko prvenstvo 2012. godine u džepu, ali na kraju remizirali 1:1 i otišli u baraž gdje je rampu ponovo spustio Portugal. Tad je Medunjanin teren napustio u 71. minuti dok još Craig Thomson nije svirao penal za Pijetlove...
Posljednja dva ciklusa u dresu reprezentacije Medunjanin ne može pamtiti po konačnim uspjesima, ali može svojim odličnim predstavama, posebno onoj u kvalifikacijama za Euro 2016. kada je na Kipru postigao dva gola u pobjedi 3:2, kao i po sjajnom maniru kada je selektoru Mehmedu Baždareviću po odlasku u Philadelphiju kazao "da nije problem ako ga više ne pozove u reprezentaciju". Odluka da napusti reprezentaciju također pokazuje njegovu veličinu, jer otišao je u namjeri da otvori mjesto novim igračima.
Posebno će se pamtiti i njegov sjajan pogodak protiv Latvije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014. godine kada je dobio nadimak "sarajevski šmeker".
Njegova karijera jeste mogla biti, tako se i očekivalo, bolja od CV-ja koji kaže da je igrao za AZ Alkmaar, Spartu Roterdam, Valladolid, Maccabi Tel Aviv, Gaziantepspor, Deportivo La Corunu i sad Philadelphiju, ali bila je dovoljno dobra da Zmajevi uz njega ostvare svoje najveće uspjehe.
Holanđani su u njemu vidjeli igrače poput Ruuda Gulitta i Rafaela Van der Vaarta, navodno je Van Gaal to izustio, a BiH je poprilično dugo čekala na njegov debi. Ostat će enigma zašto je s 24 godine debitirao za Zmajeve, ali jedno je sigurno - igrača kakvog je Medunjanin žedno ćemo tražiti i biti zahvalni ako uspijemo pronaći, ako ga uspijemo dobiti, jer njegov doprinos u reprezentaciji bio je ogroman.
