Pravi primjer u kakvom je problemu Bosna i Hercegovina su dvojica migranata iz Alžira koji su nedavno nepravosnažno oslobođeni sumnje da su u junu 2018. tokom fizičkog obračuna u Velikoj Kladuši ubili 24-godišnjeg Marokanca, jer sud nije mogao utvrditi njihov stvarni identitet! Ismail Mehali i Walid Ferroukhi su na osnovu izjava svjedoka i DNK analize privedeni i osumnjičeni za ubistvo, ali ih je sud prvostepeno oslobodio odgovornosti zbog proceduralnih razloga.
U BiH ne postoji sistem provjere identiteta migranata kojih je na hiljade u našoj zemlji, a neshvatljivo je da se za tri godine krize nije izmjenio zakon koji bi npr. migrantima dok ne dokažu svoj dientitet ograničio kretanje u nekom od humanih kampova ili imigracionih centara! Ne, oni sa identitetom koji kažu službenicima Službe za strance BiH i popularnim „bijelim papirom“ slobodno kreću državom BiH, a ukoliko ih policija legitimiše na ulici podatke crpi iz tog papira za čiju tačnost niko ne može garantirati.
Ukoliko, pak, nemaju „bijeli papir“ policija ih evidentira kao NN osobu!? Paradoks je veći, jer svi pričaju o ugroženoj sigurnosnoj situaciji, potencijalnim teroristima, a niko ne predlaže način rješavanja ovog najozbiljnijeg problema s kojim se BiH suočava od rata pa ovamo.
Neki od sudova čak ni ne priznaju zvanične dokumente koje izdaju druge bosanskohercegovačke institucije – poput Službe za poslove sa strancima, što je razumljivo, jer nema provjere tih podataka.
Pravosudne institucije u BiH do sada su se rijetko susretale s problemom utvrđivanja identiteta, pa se situacija usložnjava. No, nije BiH strano ograničavanje kretanja, prmjer nam može biti Abu Hamza, sistem je znao njegov identitet, ali je Abu Hamza u Imigracionom centru bio sedam godina jer je okarakterisan kao prijetnja po nacionalnu sigurnost, jer je to tada odgovaralo aktuelnoj politici. Porijeklom je iz Sirije, a u BiH je došao još '80-ih godina. S obzirom da njegova deportacija nije mogla biti izvršena pritvorili su ga! Dvostruki aršini, što znači kada se nešto hoće sve se može, pa se nameće jednostavno pitanje, kako je moguće da za sve ove godine suočavanja s migrantskom krizom nije pronađen adekvatan odgovor na ovo pitanje.
Ukoliko im se ne može ograničiti kretanje, mogu li se onda vratiti u zemlje iz kojih tvrde da dolaze. Nisu sve zemlje u ratu, pa je moguća i deporatcija avionom.
No, vratimo se Službi za poslove sa strancima, oni izdaje potvrdu sa slikom koja traje 15 dana, a na osnovu koje migranti dobiju obavezu da se jave u sektor za azil u Sarajevo. Nepoznato je koliko njih se vraća i da li se vraća, a iste papire dobiju i u Srbiji, ali ih bacaju prilikom ulaska u BiH.
Na traženje suda i tužilaštva Služba za poslove sa strancima dostavljaju sve činjenice kojima raspolaže, a očito je to jako malo.
Podaci o identitetu mogu se dobiti iz matične evidencije, a u slučaju krivične odgovornosti mogu koristiti veze koje se dokazuju biometrijskim podacima poput otisaka prstiju ili opisa osobe koja je viđena na mjestu događaja. Pitanje je svih pitanja, zašto se čeka eventualno činjenje krivičnih djela, pa se tek reaguje.
Ko će biti kriv kada sve bude prekasno?